IV - 3 / Da podijelimo brige

 

Bejturane, Bog t' ubio grane.

Tvoje grane, po mom srcu rane.

 

Niti cvateš, nit behara daješ,

već se truniš po zelenoj travi.                                                                                        25.avgust 1992.                                              

Ti si mene opanjkao majci,

da ja ljubim četiri jarana.

 

Dva ženjena, a dva neženjena;

Nisam, majko, života mi moga!

 

 

 

Nisam siguran ni da sam iznenađen. Nekako se sjetih i sinoćnjeg sna. Gađali smo iz stodvadeski!

Ne sjećam se, ali mislim da nisam u snu bio ovako uzbuđen. Da nismo iz magacina iznijeli i četiri sanduka s minama, još bih pomislio kako će i ovo biti samo nastavak obuke. Onda, ne bi bilo mjesta mom uzbuđenju.

Usput sam pokušavao saznati da li idemo samo probati, kako se to artiljerijski kaže - „upucavati“ minobacač, ili je naše angažovanje rezultat iznenadnog djelovanja četnika.

Koliko su nas požurivali, sve je izgledalo kao da je Major do kraja ostao dosljedan štednji mina, odnosno da će nam vatreno krštenje biti u pravu metu.

Da bih sakrio uzbuđenost, ali i razbio iznenadni strah zbog moguće loših pogodaka, odmah sam se dohvatio tablica gađanja. One su me sasvim umirile. Skoro da se i nisu razlikovale od onih kakve sam koristio u bivšoj vojsci. A već sam računao s tim kako ćemo uglomjere određivati prema „ruskoj“ podjeli. Tu je karta, a za razliku od šesetki, imamo i nišanske sprave. Sve ovo mi je bilo sasvim dovoljno da sebe uvjerim kako se ne može desiti da budemo lošiji nego neki dan, kad se gađalo iz gromova!

Još mi je bilo drago i što nismo puno čekali. Zaustavili smo se ispod Tuljka, tako su mi predstavili brežuljak nedaleko od samog ulaza u Trebovu. Koliko mi se dopao teren koji je potvrđivao da za podlogu neće biti ni premehko ni pretvrdo, još više sam bio obradovan pogledavši obrasce koje je donio Zaim Barlov, a koje je njemu dao Sutko i koji se također nisu razlikovali od meni poznatih.

I ta je činjenica išla u prilog ozbiljnosti ovog što nam predstoji. Sutko će lično biti na osmatračnici, dok je za starješinu vatrenog položaja određen momak koji je s njim stigao iz Hrasnice i amidžić mu, Abid Ahmo Bešović. Osim njega, posadu još čine Lato Kršo i Džemo Pekas, zatim Fehim Glibo, te trojica koje pamtim baš tek od dana kad se gađalo gromovima. U svakom slučaju, u njih ne smijem sumnjati. Na sumnju u sebe i Zaima, a naš je zadatak da precizno sračunamo elemente, ne smijem ni pomišljati.

To što nam vezista nedostaje, kako već ni nemamo nikakvih sredstava veze, također nam ne smije biti opravdanje. Nismo previše udaljeni od Sutka, od osmatračnice. S njim ima još nekoliko momaka, neko će nam već dotrčati javljati korekture. Ukoliko bude neophodno.

Kako sam sav strah razbio, htio sam i maksimalno pomoći ostalima da se što prije pripremi položaj. U čemu me je nešto kasnije zaustavio Ahmo.

Imao mi je nešto važno za reći. Za razliku od mene, kod njega su sumnje i nesigurnost još bile prisutne.

Ni najmanje nije sumnjao u mene i Zaima, još manje u poslugu, sasvim je bio siguran u svoje, Latovo i Džemovo umijeće nišanjenja, ali mu dvije stvari još uvijek nisu davale mira. Očito je tamo gdje je bio sa Sutkom, na brdima iznad Hrasnice, već upoznao značaj veze. Uzdisao je prisjećajući se koliko je samo Major na Grepku insistirao da se tih sredstava nekako pribavi za potrebe našeg bataljona. Jedva da imamo tri-četiri kakve-takve radio stanice, a one su još uvijek potrebnije pješadiji. Ionako, i oni u najvećem dijelu vezu održavaju kuririma. Koja je dosad dosta dobro funkcionisala, zbog čega sam imao neki osnov da Ahma ubjeđujem kako se može ostaviti tih sumnji. Zašto bi baš mi bili prvi koji u vezi s tim nećemo imati sreće?

Tu je drugi dio Ahmovih sumnji. Krnja otprije dovoljno poznaje, da ga sad predodređuje kao baksuza, nekog zbog čijeg prisustva teško da možemo biti toliko sigurni.

Ničeg se ne sjećam da je bilo u snu a što bi se poklapalo sa svim ovim sumnjama. Čak sam ga i pred Ahmom tumačio kao s predskazanim srećnim krajem.

Kako on u snove i nije previše vjerovao, našao sam drugi način da završimo ovaj naš dijalog. Mi, jednostavno, ne smijemo zakazati. Da se to dogodilo s gromovima, još bi i imali opravdanja. Ovako, niti smijemo, niti možemo ne biti precizni!

Bilo je još razloga koji su nas tjerali da ne smijemo zakazati. Odabir položaja nije mogao biti bolji. Osim vrlo podesnog tla, i ne više od stotinjak metara udaljenosti od osmatračnice, bili smo i sasvim zaklonjeni. Naše će djejstvo biti teško uočljivo, a i zvuk će se razlijegati na obje strane okolo. Samim tim, možemo biti sasvim mirni i koncentrisani.

Odšetali smo da sve pogledamo sa strane. Ovaj put se nemamo oko čega ne složiti. S ovog mjesta se tek vidi koliko nam je položaj idealan. Sem relativne blizine logoru, drugih mana nije imao.

Na zadnjem grebenu, a na savršenom odstojanju! Omogućuje gađanje do krajnjeg dometa. Iza ima dovoljnu čistinu za izduvne gasove, a sa strana više nego dovoljno prirodnih zaklona, koje odmah koristimo za rezervne mine, a po potrebi koristićemo i za...

Ravni plato omogućuje rad cijele posade. Nišandžija, poslužilaca, kao i nas računača. U produžetku je i potreban prostor za jasno postavljanje piketa.

S mjesta odakle smo neko vrijeme uživali i divili se ovakvom poklonu prirode, mogli smo dodati i posljednje dvije, možda i najvažnije pogodnosti koje nam je pružao. Skoro je u pravcu osmatračnice, tek je ona nešto udesno, što će reći kako će i Sutkovo navođenje biti olakšano. Krnjo, Sutko, ili onaj treći s njima, ko god bio, ima skoro urađen prilaz kroz samo prividno gusto šipražje. Nadati se da ni oni nisu ovo vrijeme samo sjedili, i da su i sami uočili kuda će i kako najbrže da nam donose vijesti o tome gdje nam je koji projektil pao.

Kao što je Zaim čekao sa spremnim koordinatama našeg položaja. Sam je priznao da mu nije bilo naročito teško, a pošto ja već nisam htio da ga pitam, niti provjeravam. Imao je ucrtane put kojim smo došli i raskrsnicu malo dalje od nas, dovoljno za pepoznati plato i Tuljak iznad, te i odrediti nadmorsku visinu.

Nismo još dugo čekali da dobijemo potvrdu i od Lata, da su i oni spremni. Tad se moglo pretpostaviti kako smo se mi riješili svih naših briga, da je ostalo samo stvar matematike i čekanja.

Baš tada, pomalo stidljivo me Zaim iznenadio pitanjem:

-          Koje mine, ono, bijahoše?

-          „Em - pedeset devet“! – odgovorih bez razmišljanja.

-          Jesi li siguran?

-          Sto-posto!

-          A, koja je oznaka ispred?

-          „Te-ef-em“, koja bi bila!?

-          To znači...

-          Trenutno-fugasna mina.

-          Znam to... Ali, ovdje u tablicama takvih nema.

-          Kako nema? Jesi li dobro pogled'o? Mora biti.!

-          Nema! Ima neka lahka mina, M-59, ali nije obilježena kao ove.

-          Ko zna ko je radio ove mine. Daj da vidim... Mislim, vjerujem ja tebi, ali mislim i da to mora biti to, nema šta drugo biti... Evo, sve je i bojama razdvojeno, M-59, pa 76... osvjetljavajuća, dimna, i školska... To je to, nema drugo!

-          Znam, opet me čudi, sve me nekako strah da ne bacimo koju džabe.

-          Dobro, kad si već navalio, odoh ja do Sutka, da se s njim konsultujem... Kol'ko to piše da im je krajnji domet?

-          Šest i po kilometara. Malo i jače.

-          Taman, to je to. Dodaj još i da gađamo naniže, slobodno ti na karti olovkom otprilike zabilježi na nekih šest i sedamsto-osamsto, ucrtaj nam domet, da možemo brže reagovati ako nam budu tražili da gađamo nešto što je predaleko.

 

Nisam puno razmišljao o Zaimovim sumnjama, dok nisam popričao sa Sutkom.

-          Gađaćemo tablicama za M-59? – odmah sam bio direktan.

-          Kako, zar nisu mine M-76? – zbunjen je i on bio.

-          Ne. Svaku sam pregled'o lično, sve su iste. Samo se razlikuju u težinskim oznakama.

-          Plus-minus?

-          Ima jedna s četiri minusa, jedna s dva plusa, dvije s jednim plusom, jedna s jednim minusom, i „čak“ jedna normalne težine.

-          Čuj, s četiri minusa!

-          I mene je iznenadilo.

-          Ništa, prvo tu i ispalite. Nije da vam ne vjerujem, ali zapamtite koliko ste hiljaditih povećali tablični daljinar, radi korekcije. A kad se vratimo dolje, provjerićemo kakvo je stanje s ostalima... Čuj M-59, zar tih još ima, to je još možda i dobro, mora da su ih negdje zarobili od četnika. „Četničke“ su najbolje, najsigurnije, od ovih sto što imamo možda da jedna-dvije budu koje neće htjeti eksplodirati.

 

Nisam bio ništa uvjereniji, ali ni sumnjičiviji, možda mi se dopalo Sutkovo razmišljanje o kvaliteti porijekla mina kojima raspolažemo, ali mi se nije toliko dopao njihov izbor osmatračnice, koliko mi je ranije bio predstavljen. Tačna je povoljnost odnosa prema našem položaju, ali ne i prema svim mogućim ciljevima.

No, ni o tome neću sa Zaimom pričati. Da podijelimo brige! Valjda obojica pretjerujemo, bile mine od bivše vojske, ili „naše bosanske“, ili bilo čije druge proizvodnje, moraju biti rađene na isti kalup. Kao što će sigurno i Sutko zahtijevati da gađamo samo one ciljeve koje dobro vidi, odnosno koje može precizno navoditi.

Ipak sam još jednom bacio pogled na mine, poslije čega sam s osmijehom iskočio pred Zaima.

-          Ćirilica! A i Sutko kaže... – prećutao sam ostalo što je rekao, kao i ono što sam sam vidio na osmatračnici.

-          Važno je da je on tako rek'o!

-          Važno je da su ovo te mine. Jedva čekam da ispalimo prvu...

 

 

 

minobacač 120 mm