Porasla je vita jela,
vita visoka,
pod njom sjedi mladi
Mujo
s majkom Ajkunom.
Iznad njih se tice
viju,
sitno žubore.
Čuješ majko, čuješ
Ajko,
što tice zbore?
Tice zbore, i govore
da se ženim ja.
„Žen' se Mujo, žen' se
sinko,
željela te ja!“
„Ne kun' majko, ne
kun' Ajko,
šalim ti se ja!“
„Šalio se, žalio se,
moj ti blagoslov!“
Zaim
je sjedio prekriženih nogu, na koljenima je nastavio listati tablice gađanja.
Ja
sam odabrao mali brežuljčić, kako bih u poluusturenom položaju i poluzatvorenih
očiju sređivao svoje misli. Još se mučim da današnji dan pripišem stvarnosti.
Ni dva mjeseca još nisu prošla od kako računam da je za mene rat zaozbiljno
počeo a toliko toga je u njih stalo.
Praznih
ruku sam izašao iz sela, takav išao u Vrbnicu i Borač, lutao oko Zelengore, još
jednom po okolnim brdima, čak silazio u Trošanj i vratio se, s posuđenom puškom
bio nekoliko dana u Basarićima i na Arapovu grobu, a onda ponovo praznih ruku,
a i stomaka, pet dana se probijao do Bjelašnice i Igmana kako bih konačno imao
svoju pušku. Još jedan, nešto kraći put, kako bismo imali i nešto lake
artiljerije. I evo, sad sam tu, i s puškom i uz artiljeriju.
Sabirajući
sve ove misli računam da bih trebao biti apsolutno miran, računam i da je
jučerašnja nervoza potrta pričom o Hamdu, noćašnji san nije nagoviještavao
sumnje koje pokazivaše Ahmo i Zaim. Pitam se imam li razlog da potpadam pod
njihove sumnje. Odgovaram sebi još jednim osvrtanjem na priču o Hamdu Kovaču.
Ako i postoje sumnje, mi se moramo snaći i prevazići ih.
Ostavljam
na trenutak svoje misli, gledam u Zaima. Stičem dojam da već uprazno lista
tablice, da je to njegov način borbe sa slutnjama, način na koji on čeka da se
nešto konačno počne događati, a s obzirom kako se za ovo vrijeme nije ni
pomjerio.
Petnaest
minuta je prošlo od tada.
-
Idemo! – Krnjo nas nije iznenadio – gađaćemo
livadu iznad Popova Mosta!
-
Bilo koju!? – ovako sam zatražio da bude
određeniji.
-
Daj mi tu kartu – kao da je to i čekao – ja ću ti
tačno reći...
Nisam
znao koliko njegovom topografskom znanju možemo vjerovati. Ali tome, nisam dao
da me sikira. Svakako sam siguran da ćemo mi preostali dio posla obaviti bez
greške.
Iznenadio
me brzinom. Nebitno je li od Majora ili nekog drugog stigao naučiti čitati
kartu, ili je samo dobro upratio gdje mu je Sutko prstom pokazao, pa je sad pred
nama izigravao stručnjaka, tek - mi smo dobili cilj.
I
dok se on istom hitrinom vraćao nazad, ja sam već ležao iznad karte. Ovo je
Zaim prepustio meni, što sam ja smatrao i poštenim, prvi dio posla je on
obavio.
Iako
ja njega nisam, on mene jeste provjerio. Ionako nam se nije previše žurilo,
više smo željeli biti što precizniji. A sve nije ni trajalo duže od dvije
minute.
Došao
je i taj momenat. Kako su Latovi već bili potpuno spremni, mogao sam odmah i
izdiktirati elemente do kojih smo došli.
-
Uglomjer... – mada sam bio uvjeren da nismo
pogriješili, glas mi je, razumljivo, malo drhtao.
-
Uglomjer! – Lato je ponavljao, a u njegovom glasu
nije bilo ni malo nesigurnosti, što će i meni pomoći da u daljnjem radu i sam
budem sigurniji.
-
Dvadeset devet - dvadeset dva!
-
Dvadeset devet - dvadeset dva!
-
Daljinar...
-
Daljinar!
-
Osam - dvadeset devet!
-
Osam - dvadeset devet!
-
Punjenje : četvrto!
-
Punjenje : četvrto!
Zaim
i ja smo stojeći pratili njihov rad. Možda je ovo bio i presudan momenat kad su
sve naše sumnje iščezle. Nisu izgledali kao neko kome je ovo prvi, ili drugi
put da nešto ovako rade zajedno.
-
Odjeljenje spremno! – Lato je, vrlo brzo,
potvrdio to što smo i mi vidjeli.
-
Ako ste sve provjerili, palite – Ahmu je, što je
mene opet začudilo, glas djelomično podrhtavao, mada sam to sad pripisivao samo
uzbuđenju od trenutka koji će uslijediti, nikako od sumnji koje bi kod njega
mogle biti još tako prisutne.
-
Jesmo – Lato je držao sigurnost – ali, ako
hoćete, možete i vi provjeriti.
-
Mi nećemo – ja sam se držao pravila po kojem
svako treba da radi i odgovara za svoj posao, odnosno da se mi računači ne
trebamo miješati u njihov, kao što ni oni nisu u naš dio zadatka.
-
Vjerujem ti, samo kažem – Ahmo je ovim pokazivao
kako je i njemu odgovornost ono što mu je u ovom času, ipak, najvažnije – ako
ste i 'bismilu' proučili, nemamo više šta čekati.
Lato
je još jednom kratko prišao minobacaču, a zatim se još glasnije i sigurnije
svima obratio:
-
Odmaknite se što dalje, i začepite uši, radi
detonacije, ja za deset sekundi povlačim konopac!
Još
dok smo se u logoru pakovali, on zamoli da prvu minu lično ispali. Ne iz
razloga što sumnja u bilo koga, zna da je to posao jednog od poslužilaca, ali
je ta želja jača od njega. Zauzvrat se već nudi da sve ostale ispaljuju drugi,
prema željama ili dužnosti, ali samo da prva bude njegova.
Ta
želja je bila toliko jaka i vidljiva, da bi veliki grijeh bio bilo koga ko bi
pokušao da mu je uskrati.
***
Prolomila
se snažna eksplozija. Snažnija nego je iko od nas i mislio da bi mogla biti.
-
Šta je ovo, sunce mu poljubim... Ala zagrmlje –
Ahmo je to prvi i iskazao, pokazujući još kako je i njemu, konačno, pao
posljednji kamen sa srca.
-
Uh! – Lato se prvi nadovezao – zaboravio sam kako
ovo zvuči!
-
Oni na Igmanu, meščini, nisu ovako – Ahmo nastavi
sabirati utiske.
-
To je zbog zraka... Milo i minobacačima što su
ovdje došli... – krenuli su i komentari ostalih.
-
Vjerujte – Lato prekida komentare, pošto je
završio s vrhunjenjem libela – ovo je čudo, alaj smo ga dobro ukopali, libele
se nisu skoro ni pomakle.
