Kona konu preko bašče
zvala:
„Hodi, kono, da ti
jade kažem.
Sinoć mi je dragi
dolazio;
Vezen jagluk u dragoga
moga,
k'o da bješe iz
kofčega tvoga.
Iskah mu ga, nešće mi
ga dati.
Kupovah ga, nešće ga
prodati.
Jednom slaže, a drugom
prelaže,
trećem kreće, u njedra
ga meće.
Tu mi spavaj, moj
vezen jagluče,
tu mi spala koja mi te
dala,
koja mi je sitno
podrubila,
dabogda se sa mnom
poljubila!
Rat
mijenja osjećanja, ali ne i činjenice. A one koje se još nisu desile, ne znamo
ni kakve će biti!
Zato
sam odćutao današnju Džemovu provokaciju. Nisam siguran koliko bi me razumio.
Kad ni ja sam sebe još potpuno ne znam!
Znam
samo da bih bio radiji da „Buk Bijela“ bude puna. Spreman sam prvi postaviti
minobacač na Kotlišta, sačekati da ispalimo sve mine koje budemo donijeli i,
ako bude potrebno, tek se zadnji povući.
Ako
tuda naiđemo na putu prema Foči, bez minobacača, bude nam naređeno da selo
oslobodimo, zauzmemo, naređenje će biti da se civili ne ubijaju. Isto bi bilo
ako bi i pravili diverzantski upad, s ciljem zarobljavanja onih koje bismo
razmjenjivali za naše.
Ako
toga bude, tada će mjesta za mene biti. Čak sam siguran da bi teže bilo
spriječiti me u toj želji. Ja sam samo trenutno uz minobacače.
Baš
tako ih i noćas, prolazeći dalje kroz maštu, potpuno ostavljam postrani.
Ući u selo neće biti
problem, to smo već dokazali. Za akciju je možda pogodnije ići u Predražje, ali
je volja većine da to bude Sjenokos. Meta su tri susjedne kuće, opravdanje -
što pouzdano znamo kako su Milovan i Đorđo sudjelovali u njihovom napadu trećeg
jula. Slobodana niko nije vidio, ali više ni ja nisam
siguran da nije i on bio.
Opkoljavanje
ove tri kuće, također, nije neizvodivo. Dovoljno je nas desetak. Još toliko da
čuva odstupnicu. Mislim da opet ne bih bio u situaciji da biram, a vjerujem
kako bi ih više bilo koji bi me željeli imati na oku. Makar to bio razlog da
neki drugi ostanu iza.
Ne
mogu a da se ne prisjetim dana dok smo još bili u selu. I tada se u mene
sumnjalo, ali ne kad je trebao dobrovoljac da se pridruži najisturenijima,
Izetu i ostalima. Zato sam još sigurniji kako
bih bio baš među onma koji direktno izvode akciju. Još jednom to
provjeravam, manje je razloga da sumnjam nego prstiju na mojim rukama.
Vrijeme napada je gluho doba
noći. Oko jedan iza ponoći, to mi se čini idealnim. Svi spavaju, niko se ničem
ne nada. Mislim da bi to bilo vrijeme kad ni ostali Srbi u okolini, posebno ovi
u Predražju, ne bi brzo shvatili o čemu
se radi. Dogovor je da ne otvaramo vatru, a ako i budemo prinuđeni, da ne
budemo predugi, previše bučni i sumnjivi. Da može izgledati kako su oni pili,
pa pucali iz šenluka.
Sve smo dogovorili, sad se
mi dalje raspoređujemo. Misli me gone da se moram naći u grupi koja ide uz
Slobodanovu kuću. Baš tako, samo dvojica ostaju kod Đorđove, dvojica da motre
na ostatak sela prema Berabovini i Pušinama, a po trojica idemo na Milovanovu i
Slobodanovu kuću. Ne razmišljam koja su druga dvojica sa mnom.
Raditi nam je što i ovima
iza, jedan motri na prozore, za slučaj da neki pođu bježati, dok dvojica
upadaju. U istom trenutku krećemo s provaljivanjem vrata, satove smo dobro
podesili. Ne sumnjam ni u koga, svi imamo određenih
iskustava. Dovoljno je da se samo prisjetim Mrežice i kuće Huseina Mahmutovića,
ne vjerujem da su bilo koja od ovih vrata tvrđa.
U
drugu mogućnost neću ni da pomišljam. Kad bi izbjegli provaljivanje i pokušali
pozivanjem na predaju, nikako ne vjerujem
da bi nam uspjelo. Poslije svega što su nam uradili, ni ja na njihovom mjestu
ne bih drukčije reagovao. Nije isključeno da jedan od njih, ili sva petorica,
ako su i Milovanovi sinovi tu, nemaju običaj da spavaju s puškom kraj glave.
Tako bi došlo do pucnjave, na što bismo mi morali biti spremniji, pa prije nego
bi požurili s izvlačenjem...
Nisam
siguran, ali je možda Džemo u pravu. Možda ja baš i nisam kadar za ovako nešto,
bez uslovljavanja. Ako i nisam, nije ni pametno.
Zato sam, u svakom slučaju,
spreman da obijam i budem prvi koji ulazi unutra.
Tako, da mašta sve ubrzanije radi.
Kuću smo dobro osmotrili, ne
moramo ni kroz vrata. Prozori su niski, dovoljan je malo snažniji udarac
kundakom. I moj spretni skok.
Nemaju se kad razbuditi,
shvataju da nemaju šansi. Moj kolega ostaje da na nišanu drži Jovanku i
Slobodana, a ja žurim u drugu sobu. Mada
vjerujem kako je prazna! Još dok se nije znalo šta će se s Fočom dogoditi, u čije
će ruke prvo pasti, neki od Srba su, koji su imali familije po Crnoj Gori i
Srbiji, posklanjali svoju djecu. Svi smo znali da je to i Slobodan uradio. Otud i moje iznenađenje. Ne priznajem ni
sebi, ali osjećam kako se graniči s razočarenjem. Uz pomoć mjesečine koja
direktno bije u njihovu sobu, jedno kraj drugog leže oni: Borko, Zdravko i
Nataša!
Požurili da ih vrate.
Poželjeli ih. Ima mjesec i po kako smo zadnji put dolazili i ubili onu trojicu.
Samo su prvih nekoliko dana ponovo postavili straže, a sad se toliko opustili
da su i djecu vratili...
Ne, nisu oni toliko sigurni.
Straža nemaju, jer im fali ljudstva. Onako
kako smo i mi lako odustali od prakse koja je jedno vrijeme važila na Trebovoj,
čim su civili otišli. A ovdje je situacija još nezgodnija, kuće su tako
razbacane da bi svake noći pola sela moralo stražariti!
Ali, recimo da su im došli
na vikend. Da je sudbina tako htjela. Da se u ovakvim okolnostima moj i Borkov
pogled ponovo sretnu, pošto se sjećam kako smo skoro plakali zadnji
put, kad sam čuo da treba ići i došao se pozdraviti s njim.
Ni jedan to nismo očekivali.
U mašti sam miran, ali me na javi
oblijeva neki čudan znoj.
Ne mogu pomoću mjesečine
jasno da vidim Borkov izraz lica, da mi se tako kaže je li mu mrsko što me
vidi! Ne vidim, ali sam siguran da jeste. I strah ga je. I mene i moje male,
crne istočnonjemice.
Ne vidim, ali sam siguran
kako mu je makar malo lakše što vidi mene a ne nekog drugog.
Griješim. I treba biti da
nisam u pravu. Koliko već tvrdim kako sam kadar izvršiti ovaj
zadatak. Zašto bi, onda, njemu trebalo
biti draže što pušku uperenu u njega držim ja a ne neko drugi!?
Zdravko je još dijete, on se
još ne budi. Nije ni svjestan šta se dešava, misli da su samo ružni snovi. Zato
žuri oči da ponovo zatvori, kako bi promijenio slike sna.
I Borko je još dijete, ali
je on i dovoljno odrastao da bude svega svjestan. Ipak, ne i toliko da pravi
razliku između mene i nekog drugog.
Ne
mogu da vjerujem kako bi ovakva situacija djelovala na mene. Ledim se zbog
svoje mašte, koju podsvjesno želim da nikad ne doživim. Sam ne znam, drugi mi
niko nema reći, da li je to samo zbog Borka. Zbog jednog malog, tek stvaranog
prijateljstva, koje je možda i zaustavljeno u izgledima da ikad preraste u
veliko.
Lažem
sebe da nije zbog toga, već zbog mog brata Elvina. Možda i jeste, zbog čega bi
mi inače baš on sad padao na um. On i ostali dječaci, možda samo godinu od
Borka mlađi, koji su nekoliko puta u logoru izvođeni na strijeljanje. Kako su
se oni tada osjećali, oni ispred nisu gledali nikog poznatog. Nikog ko bi im
davao više nade!
Uzalud
se zavaravam. Već sam nekoliko puta o tome razmišljao, pokušavao sam shvatati
osjećaj bezosjećajnosti straha, bespomoćnosti koju su ta djeca morala svaki put
iskušavati, nikad nisam do kraja dolazio do odgovora, ali se nikad nisam ni
osjećao ovako ledeno!
Malo slabim mjesečinu,
da ne moram zamišljati ni svoj ni Borkov
pogled. Čak i žurim da svoj skrenem lijevo.
Uzdišem
duboko. Na trenutak mi misli idu njihovoj
rodici Mladenki, koja bi trenutno trebala da je u Beogradu, ali kako su Mila
Zekovića dofurali nazad iz Crne Gore, što bi moglo biti i da iz Srbije isto
urade s Pavlom, a kćerka iz nekih razloga dođe s njim, i bude gore u gostima...
Ovo,
sigurno, ne bi bio lijep naš ponovni susret, iako ih sve zamišljam iste. Ako
oni nisu, vrijeme se promijenilo.
Njih
zamišljam iste, ja sam sigurno isti, ali je vrijeme drugačije. I Borko je isti, samo umjesto četrnaest,
sada ima petnaest nevinih godina. Razlika je baš ta jedna, nepuna, godina, u
kojoj se sve promijenilo!
Koliko
čovjek ima volje prizivati te promjene. Ne znam, valjda onoliko koliko upozna
sebe.
Ja
sam se brzo umorio. Ne želim više tako razmišljati. Čini mi se puno lakšim da
se povratim minobacaču. Ako do toga dođe, siguran sam da bih mogao. Donijeti ga
na Kotlišta, sračunati bilo koje elemente, i dati signal za gađanje. Čak, ako
bi i to bilo neophodno, mogao bih lično ispaljivati mine. U tom se slučaju ne
bih ni s kim gledao u lice.
A
kad je tako, onda nemam o čemu ni razmišljati. Vrijeme je i da zaspim, i
sudbini pustim da uredi kako je planirala.
Slala
me je u Trošanj, u Borač, u Basariće, na Igman, sigurno ima još spremnih
situacija u kojima će me podsjećati na amanet. Moje će biti samo da se snalazim
u njima.
