Srma trepti, zlato progovara,
Ali-beg se s ljubom dogovara:
Nisko
rastinje i pojava blage mjesečine davali su nam nadu. Da ćemo pronaći put, ili
da, makar, nećemo imati problema oko povratka na zborno mjesto.
Samo
je umor bio protiv nas, već smo sedam dana stalno u pokretu, s napregnutim svim
čulima. Ta nas je nervoza dodatno iscrpljivala.
U
svakom smo trenutku bili željni puno toga. Mirnog sna, a da nije ispunjen svim
time što nam nedostaje. Da se napijemo vode, a da ne razmišljamo koliko moramo
ostaviti za poslije. Da pojedemo nešto toplo, kuhano, začinjeno. Da se okupamo,
obrijemo, presvučemo. Da jednu riječ izgovorimo glasno, bez straha da će nas
čuti zle uši. Da zagrlimo nekog dragog, da saznamo šta se sve događalo na
Trebovoj od trenutka kad smo izgubili vezu...
Puno
razloga zbog kojih nam se žuri. Mada ja takav nikad nisam bio, čak sam često i
druge pozivao na sabur. Stvorio sam tako i vlastito upozorenje, koje sam u
takvim situacijama dijelio s drugima.
„I
puž, kad padne s bandere, kaže: Ko žurio, vrat slomio!“ – i sada mi to pade na
pamet, pa se stresoh od slutnje. Puž niti žuri, niti ima salomiv vrat, a naše
me podsjeti baš na kretanje jednog takvog. Uz klizavu banderu.
Ostaje
mi da vidim da li se i koliko žurimo. Ako se pokaže tako, vremena za kajanje
nećemo imati. Ja ni - pravo, jer upravo radimo ono što sam ja inicirao.
Bez
obzira na ne baš dobar predosjećaj, ne odustajem. Pogotovo, što smo nas trojica
između nekoliko polujasnih, ubrzo naišli i na jedan sasvim jasan put. Širok,
tvrd, vijuga kroz rastinje i stjenovito kamenje, i, što je najvažnije, negdje
vodi!
Prema
Bistrici!? Kuda bi drugo, kad ona sve jače i primamljivije, i sve bliže huči.
Počinjem potpuno zaboravljati na prisutni predosjećaj. Već likujem, ubrzavam,
zamišljam se kao veliki pobjednik, kao neko koga će ostali sutra tapšati po
ramenu. Zato što sam prepoznao kako je ovo noć koja se morala iskoristiti.
Još
ubrzavam, skoro trčim. Munib i Mufo me jedva prate. Jedva stižemo paziti da se
ne sapletemo, ne povrijedimo. Oči nam sve rjeđe gledaju pred noge, sve češće
samo naprijed, želeći što prije uočiti Bistricu. I to onaj njen dio koji nama
treba, koji se lako može pregaziti a daleko je od Mladog gaja. Već se zamišljam
kako je prelazimo, ali se mislima zadržavam na sadašnjem susretu s njom. Prvo
da se napijemo. Pokušavam se pripremiti da budem pametan i racionalan, da ne
pretjeram. Da se bez problema mognemo vratiti po ostale. A onda na čelo, pa svi
na drugu obalu!
Na
Mladi gaj, kao mjesto gdje bi mogli prijeći, sasvim zaboravljam. Ionako mi se
Munibov prijedlog nije dopadao, a ovo bi bilo i najbolje rješenje, nagrada za
sav naš dosadašnji trud.
Bilo
bi...
U
velikoj žurbi, želji i nadi, brzo splasnusmo. Umalo da i kobno bude. Put jeste
vodio, i doveo negdje. Do svog kraja!
A
Bistricu ne vidjesmo. Samo je još jače čujemo. Ispod naših nogu. Samo par
desetina metara ispod. A između stijena, niz koje se umalo ne otisnusmo.
Brzo
se pribrasmo. Pomislismo kako je moguće da smo u svoj žurbi negdje samo malo
skrenuli s puta. Iako se još sijao ispod nas, može biti da je ovo samo jedan
slijepi krak tog nekog glavnog puta. Koji namjerno vodi do ivica stijena. Brzo
se dogovorismo da se povratimo malo nazad. Uvjereni da smo tu negdje, na pravom
putu, i da ga, samo, trebamo ponovo pronaći.
Odmah
i nađosmo nešto slično. Opet potrčasmo. Ne dugo, ubrzo se zaustavismo kao i
prvi put. Iznad same Bistrice, na ivici stijena, ali bez izgleda da se spustimo
niz.
Malo
poljuljanih nada, još se jednom povraćamo. I ponovo nađosmo još jedan ogranak.
Ovaj put mnogo ne žurismo, niti se puno razočarasmo. Već treći put smo na
ivicama stijena, Bistrica je opet tu pod nama. Ali, i mi bez krila. A ni na
koji način se niko ko ne leti, ovuda ne može spustiti.
Bez
riječi se još jednom vraćamo. Još nam se pokušava. Još vjerujemo da, ako
postoji, taj put za srednji gaz mora biti ovuda nekuda. Čemu bi, onda, bila
svrha i svih ovih krakova?!
Da
li, konačno, imamo sreće? Sada smo nabasali na najširi i najtvrđi, vjerovatno i
najkorišteniji ogranak. To nam je povratilo sve nade. Ali, samo do momenta kad
se i on završi na liticama. Uzalud gledamo okolo, i ovaj put Bistrici jedino bi
mogli leteći. Ili da skočimo...
A
Bistrica mami. Žeđ za vodom tjera na svakojake misli. Na trenutak poželjeh
skočiti.
Srećom,
to je samo prolazna misao. Ako mi ju je došapnuo kakav šejtan, brzo mu se
oduprijeh. Bilo bi to samoubisvo, prije nego bih se stigao i napiti!
Gledam
nijemo u Muniba i Mufa. Kao i ja, i oni su iscrpljeni. Da bi bilo šta još
pokušali, prvo moramo malo predahnuti. Uzeti novog zraka, smiriti nerve,
olabaviti mišiće i spremiti ih za nove napore. A i to malo nove snage što
skupimo, ne bi smjeli razbacivati. Još jedno vraćanje i spuštanje, sasvim bi
nas slomilo. Samo je pitanje koji ćemo to prvi priznati.
-
A, možda je neko već našao pravi put!? – Munib bi
taj, koji se prvi i lati nove nade.
-
Možda!? – jedva dočekah da se složim.
-
Idemo, onda, skroz nazad, na zborno mjesto – Mufo
zaključi.
Ako
ništa, ostajemo jedinstveni. A našu nadu širimo dotle da zamišljamo kako je
kolona možda već spremna, i samo još na nas čeka. Zato, pokušavamo žuriti. Mada
se naša žurba svela samo na želju, jedva smo vukli nogu za nogom.
Crpeći
zadnje rezerve snage, na kraju se samo bacamo na zemlju na mjestu s kojeg smo
pošli. Činilo nam se da ne bi izdržali da je bilo još samo desetak metara.
Ono
što nam se nije činilo, ostali su se poodavno vratili. Dobar dio njih je već
spavao polutvrdim snom, bar su nam okolnosti i osjećanja tako kazivala.
Mufo
je bio najbljeđi. Do sad sam samo slušao kad za nekog govore da je preblijedio
kao kreč, sad sam jednog takvog gledao. Ravno u oči, i, kao da nije imao više
ni kap krvi. A drugi sam morao ja biti. Sebe nisam mogao vidjeti, a to mi niko
nije govorio. Munib je, doduše, imao još malo rumenila. Znači, da sam ja kao
kreč. Da mi to Mufo neće da kaže, a da nas Munib obojicu vidi iste, pa misli da
je i sam takav.
-
Bijede! Kladim se da niko od njih nije ni makao
odavde – Mufo prvi dolazi do snage, i tihim, šapćućim, i promuklim, vidljivo
žednim glasom kazuje ono što svi osjećamo – možda su samo, reda radi, silazili
deset-dvadeset metara. A mi, budale...
-
U pravu si – Munib jedva dočeka – zato, sad i mi
imamo pravo da njih zajebemo. Ko ih jebe, kad su ispali takvi! Mi se slomili, a
oni nam se smijali. Dok nisu zaspali... Sad, neka Učo ode do Miša, njemu će
najprije povjerovati, i kaže da smo pronašli put. A kad pođu za nama, vidjećemo
ko će se zadnji smijati!
-
Kad pođu za nama, šta ćemo mi? – odgovor sam
znao, želio sam samo potvrdu.
-
Pravac Mladi gaj, kako smo se i dogovorili!
-
Jesi li ti siguran da znaš put!?
-
Sto-posto! Odavde, vrhom ove prokrese, samo se
bacimo desno, i moramo izbiti na put. Ne možemo nikako promašiti!
Želio
sam razmisliti, pametno i dobro, ali smo i dalje u velikom minusu s vremenom. A
samo su dvije opcije, poslušati Muniba ili leći pored ostalih. Samo je jedan
argument za drugu, sve ostalo za Munibovu ideju. Nisu bili fer prema
zajedničkom dogovoru, a žeđ postaje prisutna u svakom sekundu moga
razmišljanja.
Pođoh
probuditi Miša. Naći ga nije bilo teško, kako je bio najniži rastom. Naglo
buditi bi mi žao, jer se ipak radilo o laži. Natrag nije išlo, pa to prepustih
Fudu. Ja sam njemu, pošto je već bio budan, rekao onako kako sam se s Munibom
dogovorio.
-
Ustaj, Mišo, našli su put – on ga samo malo jače
prodrma.
