Lutaj pjesmo, kaži dragoj,
Večerali
smo prvi, sklonili se na livadu preko, i tiho posmatrali ostale kako
uobičajenim poznatim redoslijedom izlaze iz šume, iz svojih šatora i bajti,
ispunjavaju pedesetak minuta u kojima nam se učini da je naš dolazak zanemaren.
To je ono što nas radova, što potvrđuje da smo prihvaćeni.
Slično
je bilo i dok su se ostali iskupljali pred postrojavanje. Upućivan nam je po
jedan pogled, onaj prihvatajući. I nas, i onog što smo uradili, odnosno
izdržali. Sve što se ima reći, ostavljaju onome zaduženom za to.
To
je poseban trenutak. Zastava je brzo svučena, a onda smo se svi malo pomakli.
Za informisanje. Mi smo samo pratili ostale. Navijajući da nam se obrati Major
lično.
A
i ko bi drugi. Zbog čega smo bili uzbuđeni, potom ponosni i polaskani. U ime
Komande brigade poželjena nam je i zvanična dobrodošlica. Odato priznanje za
umješnost u probijanju kroz četničke linije. Pohvaljeno jedinstvo koje smo
pokazali. Predstavljeni smo kao vrlo pozitivan primjer, uz istaknuto uvjerenje
kako ćemo jednako nastaviti i u danima koji su najavljeni kao još teži. Na
novim dužnostima, koje će nam personalac kasnije saopštiti.
Za
vrijeme ovog dijela Majorovog obraćanja, samo je Mišo bio malo nervozan. Znao
je da se Major obraća na osnovu onog što mu je ovaj predao, a što mu se sad
činilo malo pretjeranim. Iako je i sam svjestan, kao i mi svi, da je par minuta
premalo da se kaže sve što smo zaslužili. I ovo je bilo sasvim dovoljno, jer je
i jedino važno da smo konačno došli. Kako, o tome ćemo tek prepričavati.
Narednih dana. Sad je trebao prostor da Major završi svoje obraćanje.
-
U cilju da poboljšamo naše linije odbrane – na
kraju se direktno obraćao cijelom stroju – a s obzirom da nas je sad puno više,
dolaskom bataljona „Sutjeska“, a već smo se i odmorili, odlučili smo izvršiti
određene promjene. Bili smo u ispomoći Kljunima, ali sad je vrijeme i da
preuzmemo dio linije. Zbog čega, od sutra bataljon „Sutjeska“ silazi u
Dragomiliće. Više detalja, saznaćete od svojih komandira!
Dok
se Major udaljavao, ja sam se osmjehnuo. Sudbini. Nisam se stigao čestito ni
prisjetiti svog prošlog boravka ovdje, najiskrenije se ponadati kako bi sad
mogao biti bar jednako dug, a već sutra mi je suđeno dalje.
Ipak,
ništa, pa ni to, a što već nije, noć pred nama ne može pokvariti. Riješio sam
uživati u boravku na Grepku, makar on bio sveden na svega jednu noć. U kojoj,
vjerujem, spavanja neće biti.
Sređujući
te utiske, dočekah Eka Džamaliju. Koji nam je imao nešto reći, prije
personalca.
-
Selam svima, ako ranije ne stigoh svima reći –
njegov veseo glas je najavljivao toplije vijesti, od toga kako smo bili
požurili shvatiti Majora – znam da ste prilično umorni, i da vam je sada najmanje
do bilo kakve filozofije. Uglavnom, ništa se bitnije nije promijenilo. Gdje je
ko bio, otprilike može računati na isto. Napravljeno je nekih sitnih rokada,
neko-teneko je morao biti prebačen u prištapske jedinice, ali mislim da od vas
nisu više od trojica-četvorica. S tim da ni to nije konačno. Promjena je uvijek
bilo, a i dalje će biti. Eto, gledaćemo i Uča da prebacimo kod nas u četu...
Šalim se, nema veze, svakako cio bataljon ide u Dragomiliće. Dobijamo dio
linije, koji je, a i sami ste to mogli skontati, bar nekoliko puta manji nego
što smo tamo imali. Ovo ovdje nastavlja da funkcioniše kako je i prije, samo ih
malo rasterećujemo. Eto, malo će zajebanije biti ovaj jedan mjesec - dok se svi
ne izredamo s posjetama porodicama. Poslije će biti lakše, a i uvijek ćemo moći
dio ljudstva oslobađati. Sad smo išli na trećinu, da se što prije izmijenimo. A
i računa se kako bi četnici mogli neko vrijeme mirovati. Ali, o ovome ćemo više
sutra.
Podigao
je ruku, što je značilo da je završio. I da nas ostavlja Muratu Fuluriji.
Nekoliko
sekundi iščekivanja Murata bi mi dovoljno da se, u sebi, osvrnem na Ekovu šalu.
O tome ja do sada nisam razmišljao. Od nas šest, koji krenusmo iz Zamrštena,
jedino ja danas dođoh na Grebak. Crni je poginuo, Mufa sudbina okrenu pred dolaskom,
dok su ostala trojica došla ranije. Eko se šalio, meni ozbiljno bi žao. Govorio
sam na Sniježnici da ne bih imao ništa protiv tu ostati do kraja rata, sigurno
sam mislio i s ovim ljudima. Ipak, ne trebam ozbiljno žaliti. Skupa smo stigli,
ostajemo skupa, samo u različitim četama.
Murat
nas je također još jednom poselamio, te kratko saopštio da smo Mufo i ja u
artiljeriji, Munib Kovačević u Komandi bataljona, Faruk Kovač, Fadil Humić i
Senad Hadžić u logistici, a svi ostali da su ostali u Prvoj četi. Kod Eka
Džamalije. Ni on nam detaljima nije htio oduzimati više od ove noći.
Još
nam se imao i Mišo kratko obratiti. Prenijeti da ni noć nećemo zajedno
provesti. Odlazak velikog broja ljudi na dopust ostavilo je sasvim dovoljno
mjesta. Jedna bajta je sasvim ispražnjena, ona je za Lehin vod, koji se noćas
vraća s Kljuna. Pošto i oni ujutro idu s nama, a zbog čega se nije htjelo
večeras praviti poseban raspored i radi nas. Tako i treba, u svakoj bajti ima
onih koji jednako žele noćas biti s nekim od nas.
Tako
se ni ja ne sikirah za svoj konak. Toliko je ovdje mojih Trošnjana, a znam da
ih se nije puno moglo naći u prvoj turi za posjete, da sam se samo plašio kako
bi se moglo desiti da su previše raštrkani, pa da mi se bude teško odlučiti
čiji poziv na konak da prihvatim.
Neću
imati tu dilemu. Kako nama i priliči, skoro svi su na okupu. A i oni što nisu,
noćas će biti. Već su me čekali. Pa se i prvi izdvajam. Najprije Mufo, pa sad
ja.
Osjećam
se podijeljeno. Drago mi zbog onih koji me čekaju, koji su brinuli za me, teško
što se prvi opraštam, rukujem s onima s kojima sam došao. Bez kojih ne bih ni
došao.
Pozdravljamo
se kao da noć neće proći, kao da je nećemo probdjeti. Ali, razumjeli smo se.
Shvatili i ovu situaciju, kao i sve ranije u kojima se nalazismo.
Vraćam
se svome jatu. A neću zaboraviti ni jato s kojim sam doletio ovdje!
