VI - 47 / Sa mnom na čelu

 L'jepo ti je cv'jeće u proljeće, 

još su ljepše u jesen djevojke. 

Kad zagrnu uz ruke rukave, 

kad zaglade kose u djevojke, 

pa zadignu džamfezli dimije, 

i uhvate kolo na livadi. 

Smamile bi s neba oblake, 

kamo l' ne bi saraj'ske junake! 

Takva ti je Glođina Fata; 

Sve se šeće i plećima kreće, 

sve se ljuti, moju pamet muti, 

otkud mene primamiti neće!

Kada smo od bare ponovo ulazili u šumu, na trenutak pomislih da su se negdje, iz nekih razloga sklonili. Ne bi vremena da se ozbiljnije zabrinem. Ugledah Tita. Pored njega prepoznajem Sabita. I Zaima. Vidim još jednog, dvojicu... Zapravo ih viđam jer su oni čuli, prepoznali nas i počeli se pomjerati. Dok, mislim da su se tako vješto prikrili i pritajili da bi mnogi, koji za njih ne znaju, ovuda prošli i ne primijetivši ih.

Sveukupno njihovo ponašanje upućivalo je kako druge dvije izvidnice nisu vidjele, ni čule ništa, te da su mirno i strpljivo čekali nas.

Dočekali su nas, ali ne sasvim spremne da im tačno, i uvjerljivo prenesemo šta smo mi, i kako zaključili. Prepuštam to Pohari.

Ne znam zašto, ja ostah na putu. Gledam kako Pohara šapće, Mišo klima glavom. Iskupljaju se i ostali, od prvih glasnijih žamora prepoznajem onaj koji pripada Ziku.

Žamor se stišava. Pohara ih je uvjerio. Sad znam i zašto sam ostao na putu. Ponovo će se formirati kolona.

U rasporedu mijenjamo samo to što ćemo Pohara i ja ići na čelu. Ja sam prvi. Prirodno je tako. Jer, eto, tačno znam put. Što je, mjereno osjećajima, značajno iz drugog razloga. Od kako smo pošli sa Sniježnice, nekoliko smo puta mijenjali vodiča. U par navrata sam bio uz prve, ali nikada na samome čelu. To se desilo baš sada, na kraju.

Neće trajati duže od deset minuta, ali mi to nije bitno koliko činjenica da ćemo do konačne slobode doći sa mnom na čelu! Bez obzira što je put tako jednostavan, prost, što nema šansi da možemo zalutati, ovome sam pridavao veliki značaj. Osjećao sam se počastvovan od sudbine, zahvaljivao sam joj.

Krećući, jednoj se misli morah ponovo vratiti. S Poharom sam se složio da je bolje da se vratimo po ostale, sad i nisam siguran. Uvjeren sam da su u logoru naši, no ne razumijem do kraja situaciju. Straže nema, ali gdje su linije? Ovdje nema mnogo vojske, može biti da su svi na liniji, da su neki jutros samo dolazili obići logor. Može biti i da je linija sada tu!?

Ako prilazimo našima, činimo to nenajavljeni. Da bi nas dočekala kakva straža to bi još i bilo dobro, ali kako sresti cijelu liniju, koja se još jučer vazdan tukla s četnicima. To bi već mogao biti problem. Zato se jednom obazrijeh, da se još jednom uvjerim kako idemo u koloni. Svakako je bolje, četnici im tako ne bi prilazili. Vjerujem kako je i Mišo to imao na umu, čim nije tražio da išta više mijenjamo.

Osjećao sam zbrkanost svojih misli, ali sam se izvlačio iz njih, brojeći sekunde, i kujući ih u minute. A iz minute u minutu sam postajao uzbuđeniji.

Iako sam siguran da prilazimo našima, postoji svjesnost da svakog mometa možemo naići na uperene puške u nas. Znam da smo svi spremni, postupiti onako kako se u takvim situacijama postupa. Odmah spremni zaleći, nikako odmah odgovoriti na moguće pucnje.

Ako su ono neki samo svraćali, spremni smo i nikog ne sresti prije ulaska u logor. Dovoljno nam se prisjetiti nekih prilaza Trebovoj, ili ja onog našeg noćenja u Jelečkom katunu, ili svi nekog drugog sličnog iskustva. O čemu god u ovim trenutcima razmišljali, završavamo sa samo jednom željom, da nas sreća ni u ovih par minuta ne napusti.

Suzbijajući sve misli u tu želju stižem ponovo do velikog kamena, mjesta gdje bih i sada trebao stati, čučnuti, gledati, osluškivati.

Usporavam, ali ne zastajem. Hvatam tišinu, niti više plaši, niti opušta. Kao da nas sama uvlači u najuzbudljivijih par minuta cijelog putovanja. Prolazim ono granje, na drugom kraju poljančeta ne vidim ništa. Čini se kako u cijelom logoru nikog nema, a osjećam, znam da mora biti! Nazad nećemo, pa šta bilo!

Trenutak kad izlazimo na poljanče je trenutak kad više ni oprez ne pomaže. Upravo ulazimo u logor. Sasvim mirno, uspravno. Svejedno da li sigurno, ili kao već pomireno, ili sasvim predato.

Baš tu, na krivini iza tog kamena, osjetimo granicu između dva sasvim različita svijeta. Između tišine iz koje mi dolazimo, i svijeta u kojem je sve drukčije. U kojem je sve, više normalnije. I ptice cvrkuću, i lišće se na drveću poigrava, zrak je mirniji, jutro je onakvo kakvo je trebalo biti, sve kao da se nama raduje. Pa, i ako do maloprije tamo ništa nije ni razmišljalo o svijetu s druge strane kamena.

Kao da i neki konj zahrza. A vidimo sad jasno kako se dimi iz jedne brvnare. Nije teško pogoditi, tu je kuhinja. Posljednje što nas odvoji od sumnji, a spoji s tako priželjkivanom stvarnošću.

Sve je jasno. Ovamo je sve normalno. Čuju se i ljudski glasovi. Više ljudskih glasova. Zbunjenih, ali ne i prepadnutih. Dolazimo im niotkuda, iz nekog drugog svijeta, ali samo s namjerom da i sami postanemo opet dio tog normalnog, svjesnog, ne da kvarimo to što već traje.

Samo smo trenutak razmišljali o mogućem problemu zvanom neprepoznavanje. Čim prva lica postaše jasnija, svaki od nas je prepoznao makar jednoga! Mogli smo i ranije mućnuti glavom, to što gotovo niko od nas nije poznavao nikoga s Kljuna, nikako nije trebalo značiti da nikog poznatog nećemo naći.

Baš tako, tu pred kuhinjom više poznatih, nego nepoznatih. Svi jednako iznenađeni. Više, nego mi! Mi smo njih očekivali, samo nismo stigli razmišljati kako je nama ovo deseti dan puta, kako je većina došla puno prije nas. Da je Major odmah našao svoje mjesto u Komandi na Grepku, a da je dio ljudi, logično, pridodao kao ispomoć ovima ovdje.

Dok ovo tek shvatamo, pokušavamo ih sve obuhvatiti samo jednim pogledom. Senada Hajdarevića, Beću Merdana, Adu Barlova... One koje znamo, a čijih se imena zbog ushićenja ne možemo istog trenutka sjetiti, kao i one koje vidimo prvi put, a za koje doslućujemo da su odavde. Ne brojimo ih, ali procjenjujemo kako se radi o ukupno četrdesetak ljudi. Četrdesetak prvih svjedoka našeg dolaska do slobode. Slika, koju želimo vječno čuvati u svojim sjećanjima.

I sve bi ih odjednom zagrlili. A imamo svega po dvije ruke...

Iznenađenje brzo nestaje, na red su došle emocije. Spontano. Mi prilazimo bez riječi, a oni poturaju ono što su imali u rukama. Puške, ili porcije, svejedno. Dok mi naše rančeve još uvijek teglimo na leđima. Čvršći su nam zagrljaji!? I još uvijek bez riječi. Tek s ponekom suzom.

I nije prvi put da važi isto pravilo. Svak svakog hoće zagrliti. Ako se ne poznajemo lično, upoznaćemo se. Mi smo za Kljunjane odmah znali ko su, shvataju i oni brzo otkud mi. I u narednih par minuta, to je jedino važno.

Ono što se jučer događalo ovdje, bilo je važno - jučer. Prije svega za ove koji su Kljuna odbranili, ali i za nas koji smo na Bistrici strijepili. Danas, sem našeg dolaska, sve drugo je nevažno. Kao i pitanje kako smo u logor ušli a da nismo primijećeni. Možda se raspitamo. Nekad kasnije!

Sve može, i mora sačekati. Imamo mi prječih stvari jedni drugima reći, ispričati. Čim mi dođemo sebi! Našim domaćinima je to logičan slijed, ali nama treba više vremena. Više nego smo ijednom zamišljali, kad god smo s ogromnom polunadom, polusjetom, ili polunevjericom prizivali ovaj trenutak. Ponekad i sanjali.

Neki se sni dosanjaju.

 

Kljuna, gornji dio