VI - 45 / Dalekovod

 

Oj,Semina, šćeri Tahminova,

što tahminiš, što se ne udaješ?

Il' ćeš pašu, il' pašina sina,

ili čekaš nekoga boljega?

 

„Neću pašu ni pašina sina,

niti čekam nekoga boljega,

već ja čekam Ahma zaručnika!

 

Da se zdravo sa Plijevne vrati,

đe boj biju Đul-beg i li-beg.

Od krvavoga Plavna i Gusinja,

sa strašnijem Rusom na Dunavu!“

 

 

Vjerovali su nam. Rekao bih ne samo iz želje i nade, nego iskreno. Trudili smo se takvi i biti, može se razumjeti situacija u kojoj su Titovi bili, mi smo imali više vremena za dobro osmotriti. Sem toga nismo ni porekli njihove riječi, samo smo ih dopunili. Svojim saznanjima, koja nam ne garantuju punu bezbjednost, ali nam omogućuju da se ponovo priberemo. Pribranost je sestra mudrosti, a takvi trebamo biti i dalje.

Nastavljamo odabranim putem, još uvijek oprezno ali ne više svojeglavo. Mogao sam osjetiti kako se sva ona iznuđena ali i nepotrebna mijenjanja raspoloženja, koja nas od ustajanja pritišću, u ovim trenutcima skupljaju među nama, kako bi ih se zajedno konačno mogli osloboditi.

Zajedno, to je ta riječ koja nas je i do sada najpouzdanije ohrabrivala. Što je ponekad izazivalo strah dolazilo je kada smo se, iz ovih ili onih razloga, onako ili ovako, dijelili. Čim se opet skupimo, strahovi nestaju.

Gledam nas u koloni, ne mogu se ne osmjehnuti. Nema ni primisli da ko kome prigovara. Opet smo čvrsto povezani uvjerenjem da hoćemo, da moramo uspjeti. Izdržali smo mnoga, pa i ova jutrošnja iskušenja.

 

                                     ***

Svemu je poseban doprinos dalo i to što nas je ulazak u šumu naveo i na jedan put, za koji nije bilo dileme da je skoro korišten. Ako nije bilo dileme o njegovoj nedavnoj korištenosti, još je manje hoćemo li ga slijediti. Samo nam se bilo dogovoriti da li ćemo ravno njime, ili ćemo šumom ići a okom ga pratiti.

Kako smo Fudo i ja bili zacijelo uvjereni da nam bar za neko vrijeme ne prijeti direktna opasnost od četnika, a svima nam je već bilo dodijalo pentranje lošim putevima, to smo riješili samo malo pojačati oprez, malo više otvoriti oči. Što je dalo rezultat već nakon par stotina metara.

Nisu nam promakli urezi na okolnom drveću. Našli smo jedan, pa još nekoliko potpisa. Svi su sadržavali prezime Oruč. Prvi na ime Mirsad, i ostala muslimanska.

Meni je već ovo donijelo potrebnu radost, novu dozu umirenja, što će biti dodatno pojačano onim što ću uskoro čuti.

-          Ljudi, mi smo blizu Kljuna! – Mufo je, opet, pokazao dobro poznavanje ovih krajeva.

 

Pojašnjavao je, upućeniji su potvrđivali. Što se naše opštine tiče, svi Oruči su ili živjeli ili bili porijeklom s Kljuna. U prijevodu, što ih je, sada su ovdje.

Sumnjati u Mufa, i još pet-šest onih koji su znali što i on, bilo je besmisleno. Oni su svoje obavili. Na redu smo mi, koji bi trebalo da se u nečemu drugome bolje snalazimo.

Nalazimo se u srcu neke šume, s utiskom da smo iskočili iz vremena. Put se koristio, ali ne pretjerano mnogo, niti posebno žurno. Mimo friških potpisa po drveću, izvan puta ništa drugo upečatljivo. Ukupan dojam, da rat ovdje još nije stigao zaviriti!

Što nas opušta, odlučujemo se zadržati. Od nas nekih se traži da se pokušamo orijentisati.

Dajem kartu Titu, ja se zamišljeno šetkam. Ne da mi se procijeniti gdje bi moglo biti najbliže uzvišenje, s pogledom, odakle bismo možda spazili nešto što bi nam pomoglo. Zapravo mi se čini da bi najbrže bilo vratiti se Uništima. Najbrže bi bilo, no nije dobro!

Odbijajući misli od tog sujevjerja, to ih pružih slobodnije. Kroz glavu mi nešto sinu, te se stvorih pored karte.

-          Hej – uzviknuo sam, čim sam  s karte potvrdio svoje sumnje, te već vadio busolu iz džepa – sve do sad sam sumnjao, ali sam sad siguran da smo na dobrom putu.

-          Koji si broj? Taman ćeš sad busolom da nađeš put!? – Ziko, koji je stajao tu blizu, htjede ubrzati moje pojašnjenje.

-          Samo provjeravam. I, dobro je. Mi smo već na pravom putu. Ja sam još noćas, dok je sijevalo, primijetio dalekovod. Tad nisam kontao da možemo biti blizu Kljuna. Odnosno, logora na Kljunima. Zato nisam odmah ni znao na šta me to asocira. Poslije sam to i smetnuo s uma. A, kad smo jednom prolazili ovuda, baš mi je za oko zapeo dalekovod. Vjerujte, on će nas odvesti ravno na Kljuna. Jer, ovo nije samo put, ovo je i prokres za dalekovod.

 

Inertno su prilazili ostali. Brzo se širila radost, došla s mojim riječima. Brzo širila, istovremeno se i tumbala. Jesam rekao nešto jako važno, ipak je još puno važnoga. Što jednako ne znamo.

Znamo put prema Kljunima, ne i gdje smo trenutno, koliko do logora imamo. Najgore, opet ne znamo ko je na Kljunima.

Mašem rukama, pokušavam tako reći da je za sada i ovo dovoljno. Što je dalekovod ucrtan na karti, te što se vio iznad naših glava.

Dio okupljenih me kao razumijevao, podržavao, izgledao spreman. Samo se čekao moj poziv da krenemo.

-          Stanite, ljudi – Titu se novonastala larma, proistekla iz ushićenja, nije dopadala – kako ćemo znati ko je na Kljunima!? Znamo da su četnici juče napadali...

 

Jedni su za, drugi nisu. Ponovo se dijelimo.

Opet larma, sada bez ushićenja. Borile su se sumnje, s činjenicom kako nam je svima ovo već dodijalo, ali i s nedostatkom nekog drugog rješenja. U toj priči nisam želio sudjelovati, jer sam u konačan ishod bio siguran.

Tako je i odlučeno. Držimo se dalekovoda, ali ćemo opreznost pojačavati kako vrijeme bude prolazilo. S ciljem da logor uočimo čim prije, te da nekako probamo izvidjeti situaciju u njemu.

 Izbišno, i Kljuna, pejzaž