Viđeh čudo, prije neviđeno,
gdje Neretva javora pronese;
U stablu mu kuje kujundžija,
u granama veze vezilica.
Što u stablu kuje kujundžija,
to je Meho od grada Mostara.
Što u granam' veze vezilica,
to je Mejra, lijepa djevojka.
Njojzi veli od Mostara Meho:
"Nisam znao da si vezilica;
Dat ću tebi jedan dramak zlata,
naveži mi devet boščaluka
i mahramu svakome jaranu.
Od ostalog što ostane, Mejro,
vezi sebi zlaćanu košulju!"
Njemu veli lijepa Mejrema:
"Nisam znala da si kujundžija;
Dat ću tebi jedan dramak srme.
Skuj ti meni stanak i brdilo
i ostalo što stanu valjade.
Od ostatka, moj lijepi Meho,
skuj ti sebi toke i tozluke,
u čemu ćeš u punice doći!"
Odlučeno
je da najprije pojačamo izviđanje. Jedva dočekah da se javim, i priključim još
četvorici odabranih. Fudo, Žito, Pohara, Munib i ja krećemo smijeniti Ševka i
Amira Pendeka.
Koristim
priliku da još jednom bacim pogled ka cuku, te putu na drugoj strani. Znam da se
s ovim izviđanjima završava i naš boravak ovdje, da ćemo poslije krenuti dalje,
nastavljati prestajati razmišljati o svemu što ostavljamo...
Želio
sam ići prvi, ali sam pustio Fuda. Straha nije bilo, ali se nervoza vraća. Zbog
trenutka koji se bliži. A koja je još povećana činjenicom gdje je Mišo postavio
izvidnicu. Nisam očekivao da je tako blizu ceste.
Skoro
smo se puzeći privukli, i jedva smijenili. Ne znam koliko je to u redu, ali mi
je prva pomisao bila da mi je drago što nećemo dugo biti tu. Ne mili mi se
razmišljati ni kako su svi prethodnici izdržavali. Udaljeni ne više od pet
metara od ceste, više prikriveni nego skriveni, morali su sve vrijeme voditi
računa i kako dišu. Također mi glavom prođe kako nam je ovakvo izviđanje bilo
više opasnost nego obezbjeđenje. Da je četnička praga stala tačno tu, da se
neki četnik odlučio prošetati...
Sad,
nije više tako strašno. Praga se povukla, najavljujući vrijeme o kojemu je nana
govorila, u kojem je više četnike strah ovuda patrolirati, nego što će biti nas
- proći!
A
prestalo je pucati i oko Kljuna. Sve u svemu, tišina koja prija. I izaziva!
-
Hajdemo na cestu! – već nakon pet minuta, Fudo me
odgurnu.
-
Misliš!? – malo me zbunio.
-
Ja ću s Učom – čujem Žita, kako se bratski nudi
odmijeniti mlađeg brata.
Nije
bilo vremena za odgovor, niti za druge ponude. Fudo je već istrčavao na cestu,
a ja ga pratio. Još nam se samo Munib stigao priključiti. Ni za strah nije bilo
vremena, ali uzbuđenja svakako nije manjkalo. Koje je bilo na vrhuncu kad smo
iskoračili.
Dočekali
su nas tragovi blatnjavih guma transportera-prage. Trenutak da pomislimo kako
još postoji mogućnost da kojiput naiđe. Na cesti se vidjelo bolje nego dolje u
stjenama i u usjeku. Akšam se ovdje tek spremao.
Za
pet sekundi, koliko smo se zadržali, još smo nešto stigli primijetiti. Pred
nama, s druge strane ceste, cijelom se širinom nastavljaju stijene. Negdje
blizu mora biti put, ali već znamo kako ga lako neće biti pronaći, ako ostanemo
pri tome da čekamo puni mrak.
To
smo smatrali najvažnijim zapažanjem, s kojim smo odmah požurili upoznati
ostale. I oni se brzo složiše kako je to mudar prijedlog.
I
dok se Pohara vraćao pokrenuti Miša s glavninom, mene čudna jeza napade. U ovoj
jezi nema više ničeg što je bilo, tu je samo ono što slijedi. Tu su uzbuđenje,
i posljednji talas straha.
Posljednji talas straha, nadam se. A istinu znam, nije nam više čekati.
