Ostavljena već odavno,
Kad
je Ziko konačno ponovo spakovao svoje štapove, Emin i Fudo su već bili otišli
po nanu, dok je posljednja grupa izviđača potvrdila kako su se borbe u
pravcu Kljuna još pojačale, kao i da je praga trenutno zaustavljena negdje
iznad nas. Te posljednje vijesti su pokrenule ponovno pominjanje cuka, Zika, te
Emina i Fuda. I naše oči stalno držale u pravcu odakle se ova dvojica trebaju
vratiti.
Bavili
su se duže od očekivanog. Nismo strahovali za njihovu sudbinu, ali smo sve više
gubili nadu da nana nije ostala dosljedna. Skoro se i mrak počeo primicati, kad
smo ih konačno ugledali. Same!
Već
ranije smo obaviješteni da se i praga povukla, pa smo mirno pratili kako
prelaze rijeku. Saslušali smo ih, iako već znajući šta će nam reći. Nanu nisu
pronašli, tražili su je, nekoliko puta navraćajući na mjesto gdje su se bili
dogovorili. Na kraju su se odlučili vratiti, prethodno joj ostavivši malo vode
i hrane, koje su iznijeli sluteći šta je nana odlučila.
Dok
je većini važnije bilo što se noć polako spušta, ja se nisam mogao smiriti, sad
već teže praštajući Mišu što je mene jutros odvojio od brige za nanu. Nisam
mogao garantovati da bih je ja uspio ubijediti, niti sada pronaći, ali sam
tražio da svi skupa priznamo veliku grešku.
Govorio
sam kako je nana bitna, jednako kao i mi, bez obzira što je svakako bila pri
kraju života, trebala je živjeti bar do svoga svjedočenja. Tumačio sam kako je
to bila namjera sudbine, da ju je i poštedila zbog tog svjedočenja, da je i nas
zbog toga baš ovuda i u ovo vrijeme navela, a da ono što smo mi jutros uradili
nije samo njena volja, već prije svega naš nemar. Također, unaprijed ne
krivivši samo Fuda i Žita, objašnjavao sam kako mi je teško prihvatiti da se
nana, u onakvom stanju, toliko daleko mogla udaljiti. Na tome sam gradio i svoj
plan, prvo napominjući kako nismo sasvim zakasnili, kako još imamo vremena.
Tražio sam da mi se dopusti da, s još jednim, ako takav se javi, te s cukom,
još jednom pokušam.
Kod
većine nisam naišao na puno razumijevanje, ipak se Pohara javio da će ići sa
mnom, a Mišo nam je dao pola sata, najviše četrdeset pet minuta. Kad odbijemo
vrijeme potrebno da izađemo gore i vratimo se, za traženje nam nije ostajalo
mnogo. Nije ga bilo ni za gubljenje.
Odmah
smo se Pohara i ja prebacili na drugu stranu. Gdje se ispriječilo jedino s čime
nisam računao. Cuko je davno završio s nama, od jutros riješen da odbija
daljnju poslušnost. Niti smo ga mogli privoliti, niti vrijeme pobijediti, a u
Fuda i Žita više nisam smio sumnjati. Ako se sami vratimo u prokres, bez cuka,
proći ćemo kao i oni prethodno. Hiljade je žbunova, nana mala, i sigurno ne u
jednom od prvih...
S
obzirom da je Pohara već znao kako mi je plan nanu naći uz pomoć cuka, to mu
nisam sada riječima morao pojašnjavati da i ja odustajem. Vraćamo se.
Naš
povratak preko Bistrice se poklopio s novim djejstvovanjem četničke prage i
pušaka, shodno noći koja se sve brže primicala, nama se čineći dosad najjačim.
Dočekani smo riječima pojedinaca kako je ovo puškaranje bilo usmjereno, tačnije
da smo primijećeni. Takve ubjeđivati bi bilo glupo, objašnjavati kako su već
jednom isto pričali, lakše je trpiti i glumiti krivicu. Ionako smo svi u istoj
situaciji.
Znam
da dok se praga čuje, nama nije micati. Pa opet mi se čini kako bih najrađe
odmah krenuo. Samo da više ne mislim na ono što nije bilo! Što mislim da je
trebalo, moglo i moralo. Najmanje sam krivio nanu, cuka malo više, također i
Fuda i Emina. Sebe najviše!
Molim
Boga da nam oprosti. Za Trebovu hoće, za nanu nisam siguran. Ako ništa, jutros
sam se mogao pobuniti. Ili zamoliti Fuda ili Emina da se zamijenimo. Nisam
morao među prvima trčati Bistrici, nisam se od nane trebao odvajati!
Dok
se nebo oblaka, vještačkim mrakom pokrivajući i drugu obalu, ne mogu a još
jednom ne sagledati sve što ovdje ostavismo. Samo to je teže od nane, a još
triput smo lakši u odnosu na Sniježnicu. Kontam, mogla je u bilo koji ruksak
stati. Pogled pružim i do Zika, on će sam pride tri ribe da nosi...
Stade
i praga. Nismo sigurni, ipak vjerujemo da se sasvim udaljila. Lijepo je jedino
slušati Bistricu. Dok nju slušam kontam kako su mi prethodne misli i hrlile
samo zbog iščekivanja. I da ću, možda, uskoro i o nani razmišljati kao i o
Trebovoj.
Sada
mi je o mraku kojemu se vakat primiče. Njega i čekamo.
