Koliko je Pr'jedor-polje,
Odluka
se sama donijela. Što smo od nane čuli, što ovdje trenutno osjećamo, što znamo
ili slutimo da nas čeka nakon što prijeđemo rijeku i cestu, sve ide u prilog
tome. Potreban nam je i odmor, a noći su i predodređene za prelaske
najopasnijih dionica. Trebamo mirno sačekati tu noć, stražare smo isturili,
smjenjivat ćemo se.
Prvi
sat je brzo prošao. Ni blizu ni daleko se nije ništa čulo, sem što su se Fudo i
Žito vratili bez nane. Odbila je s njima poći.
Kako
je rekla, vrlo je vjerovatno da ćemo prolaz morati izvesti probojem, pa bi nam
ona samo mogla biti smetnja. Dugo su je uvjeravali kako ni mi nećemo prije
mraka, i kako ćemo svakako gledati da bez susreta s četnicima prođemo, da nam
nije ni smetnja ni teret, jer smo ovih dana svakako, jedući, rasteretili
rančeve, te je bez problema možemo nositi. Na kraju je, jedino, pristala da ih
sačeka gore, da po nju dođu oko tri, na dogovoreno mjesto, kad budemo sigurni
da četnika nema. Odnosno, kad ona bude sigurna da nam neće biti teret.
Još,
i sunce je odlučilo danas konačno pogledati na nas. Istina, dok se u ovu
kotlinu spusti, biće blizu i podne, ali će nam svaki minut dobro doći. Već smo
svi počeli vaditi haljine koje smo presvlačili i mokre trpali u rančeve. Da se
luftiraju, a poslije ih i osušimo.
Naravno,
Bistricu želimo iskoristiti za sve što možemo. Jeli smo često usput, ali
smjeće, kao tragove, rijetko ostavljali. Sad je prilka da se svega sličnog
riješimo. Osim toga, meso posljednje kuhano, već se stalo kvariti, pa se njega
prvo, i potpuno rješavamo. Čemu se, dakako, najviše obradovao naš specijalni
član, zadnji koji nam se priključio. Neko se dosjeti da odmah zaključi kako tek
na vidjelo izlazi zbog čega nam se i pridružio, i ovako vjeran bio.
U
međuvremenu, dolaze i prve vijesti od osmatrača. Koje nas samo trenutno ne
trebaju brinuti. Iz pravca otprilike Kljuna, čuju se pješadijske borbe. Od
sporadične ih pucnjave već jasno razlikujemo. Ipak, dok smo god prikovani uz
Bistricu, o tome nam nije toliko razmišljati. Kasno je da bilo šta drugo
poduzimamo, mada se javljaju prvi znaci nervoze, kod pojedinaca izraženi raznim
komentarima, ali bez mogućeg pametnijeg prijedloga. Do daljnjeg nam je biti tu
gdje smo.
A
u podne, malo pošto nas je sunce posjetilo, bez obzira što se borbe oko Kljuna
i dalje čuju, prisutna nervoza se ponovo kod svih pretvara u osjećaj da se to
nas toliko ne tiče, pa još jednom koristimo Bistricu. Ovaj put nam služi
svojom, sad već punom bučnošću. Tito je prvi put mogao tranzistor odviti do
kraja. Da mu niko od nas ne prigovori, a i da svi čujemo. Naravno, slušamo
srpski dnevnik.
Kad
se javio spiker s našeg ratišta, shvatismo kako nikako nismo slučajno baš danas
i baš ovdje. Najprije ćemo se nasmijati njihovim lažima, za koje smo znali da
nas ne trebaju brinuti. Govorili su o završnim operacijama na i oko Zelengore.
Pri čemu su istakli kako čiste teren, odnosno ustaške džepove, kako to taj
spiker nazva.
Pažljivo
slušamo cifre koje pominju. Svoje su gubitke razumljivo prikrivali, a danas
pričaju o stotinama pobijenih „Alijinih bojovnika“, te nekoliko onih koji su se
kao predali. Možda bismo bar dijelom povjerovali u te laži, da nisu spomenuli,
samo imena onih za koje smo i mi znali da su doista poginuli.
Tu
smo smijeh zamijenili više bijesom. Kao prvo, Sejo Prazina je spomenut kao
komandant bataljona, što nije laž u odnosu da su ga oni ubili. I Ahmet Liković
je spomenut kao jedan od komandira, dok su za Azema Barlova „znali“ da je
predvodio jednu jaku diverzantsku jedinicu, okvalifikovanu kao zloglasnu, koja
je posljednjih dana terorisala srpske civile. Laž koja posebno boli, i koja iz
bijesa prelazi u još jaču našu odlučnost. Karakter Azema i njegove borbe je
najstrašnije povrijeđen. Teška je sama činjenica da je poginuo, ali sve nas
koji smo ga poznavali i ovo mnogo boli!
To
što Crnog nisu spomenuli kazuje kako, po svemu sudeći, do Sniježnice još nisu
ni stigli. Osim, ako imaju neke razloge da to kriju. Opet, sve skupa nam daje
dovoljno nade da sem ove četvorice više niko od naših nije ni poginuo. Bar, za
vrijeme borbi.
Na
jedan dio njihovog izvještaja posebno nismo mogli ostati ravnodušni. Ističu
kako su prozreli naše namjere, a koje jesu da se prebacimo i spojimo sa snagama
na Grepku. Smiješno je izvještavanje kako su to prozreli na vrijeme, i kako nam
to neće omogućiti. Podrazumijevalo se, valjda, da su blokirali Mladi gaj. Ali
i, pošto se naša glavnina davno prebacila. Zato je još smješnija najava
njihovog spikera kako će svi ti naši pokušaji završavati tragično. Pojedince je
to i nerviralo, jer se osjećamo - kako oni nemaju hrabrosti ni pred nas
tridesetak da se ispriječe. Slatka nervoza, pošto to nama ide u prilog.
Kao
što nam završne riječi njihovog spikera nikako ne idu! Pomenuo je kako su naše
snage s Grepka od jutros u velikoj ofanzivi, kao podrška upravo snagama koje se
sa Zelengore povlače. Kao što smo znali da su se naši već povukli, tako smo i
zaključili da je to samo novinski rječnik za ofanzivu koju četnici vode!
Signal,
da i u tom smjeru učinimo nešto konkretno. Već duže vremena smo na drugoj
strani gledali usjek nalik pećini, dovoljan i komotan da nas sve prikrije, sve
do pada mraka. Samo je bilo teško većinu pridobiti, u ovom je prokresu bilo
ljepše. Čuli smo srpske vijesti, još uvijek slušamo borbe oko Kljuna, ali to još
nije dovoljno da se odlučimo.
Ko
zna i da li bi, da upravo kad smo ponovo diskutovali o ovom prijedlogu, praga
koju je i nana pominjala, iako sa polujasnim zakašnjenjem, počela je s
djejstvom. Nama se činilo kako se miješaju i puščani pucnji, a sve preko naših
glava.
