Čarna goro, puna ti si hlada,
srce moje još punije
jada.
Jad jadujem, nikom ne
kazujem:
Majke nemam da joj
jade kažem,
ni sestrice da joj se
potužim.
Imam dragog, al' je na
daleko,
dokle dođe, pola noći
prođe.
Dok probudi, pjevci
zapjevaju,
dok poljubi,
sabah-zora dođe,
sabah-zora, ode dragi
doma!
Dok
čovjek ima dilema, znači da je živ. Zato i jesam u povratku obavezno pogled
pružio do obližnjeg groblja.
Da
bi me potom iznenadilo svjetlo u Čelika kući. Jeste da se sad svijeće od ulja
prave, ali je ostala navika da se ranije gase. Ako je i njima bilo stalo da
pričaju o sutrašnjem danu, to se i u mraku moglo.
Miris
koji se osjećao, upozorava me da opet nisam u pravu. Kao ni jutros kad sam
tvrdio da su Džemo i Velija bespotrebno izostali s postrojavanja. Dokaz da je
Džemo bolji lovac od mog mišljenja, sve njih je upravo držao okupljene oko
sinije. I dok su mi pravili mjesto, shvatih i to što mi nisu imali potrebe
objašnjavati.
Lov
je jutros uspješno završen, ali se o tome ćutalo do pada mraka. Kada se samo
otišlo do potoka dolje. Potom je srna skuhana u loncu, pa se još malo i
zapekla. A ja stigao taman na vrijeme.
Da
bih se opravdao što sam sve drugo propustio, malo natuknuh kako se razmišlja o
odlasku tamo. Uzdahe pustiše, temu prihvatiše. Meso bi malo krupnije izrezano,
pa pomislih da bi se kome moglo i omaknuti. Kad se o Trošnju priča...
Ali,
kud baš da se meni desi!?
Gubim
dah. Gubim misli. Svjestan sam samo, koliko je potrebno da osjećam. Da osjećam
kako se davim.
Raste
mi pritisak u očima. Počinjem da buljim. Samo što još zadržavam oči - da na iskoče.
Gubim
snagu. I ruke mi otkazuju. Baš sad kada bih njima trebao nekako reći.
Trebam
zaiskati pomoć. Kako?
Svi
samo gledaju u mene. Pojma nemaju šta mi se dešava. Valjda im se čini da
glumim, da se pretvaram. Možda i razumiju, a oni glume, pretvaraju se. Ili,
doista ne znaju šta treba da učine.
Još
gore, njima je sve ovo smiješno. Kemura se čak toliko smije da ga i čujem, mada
sam prethodno mislio da ni za to nisam kadar. Ostalima se ovo sviđa, dopada. A
i nije ovakvih prilika za smijeh često.
Počinjem
i boju mijenjati. Istina, ne znam jesam li poplavio ili pozelenio. Ili samo
pocrvenio, kao od stida.
Nije
ni bitno, tamo gdje idem primaju svakakve. I nije ni bitno na koji se način
upućuješ. Stradao od metka, udavio se komadom mesa, ili poput srećnika doživio
starost.
Ah,
moje dvadeset i dvije godine! Ne umire mi se... Nije valjda da se mora!?
Šta
mogu kad ne mogu ništa učiniti. Par puta sam pokušao, i... učinio gore. Zalogaj
sam definitivno zaglavio, više ni trun zraka ne mogu dovesti do već skoro praznih
pluća.
Da
li makar imam još toliko svjesnosti da odlučim hoću li im ovo halaliti ili ne.
Trebao bih, ako je već suđeno da ovako odem.
Nije!!!
Tako
je Džemo odlučio. Mada je sjedio naspram mene, jedini se nije smijao. I srećom,
sve nije trajalo koliko se meni učinilo. Već, jedva desetak sekundi. Koliko je
njemu trebalo da obiđe oko sinije.
I
dva puta me snažno udari po vratu.
Prvo
mi se vrati vid. Zatim i dah. Obli me hladan znoj, koji kaza kako mi se i
osjećaji počeše vraćati. Postepeno, i snaga.
Prvo
što ću učiniti kada se potpuno vratim na ovaj svijet, odlučio sam - halaliću
im. Svima!
A
Džemu postajem dužnik. Ko hoće da vjeruje, a kad bude čitao moj dnevnik, ipak
mi je spasio život.
Živ
dočekujem kraj ovog dana. Uzbudljivo je počeo, i čitav tako trajao. Mada bih ja
volio da se ono po čemu ću ga ja najduže pamtiti nije ni desilo.
Baš
i nije moralo.
A
kad već jeste, nek se nije drukčije završilo!
