Ja da mi je stati,pogledati,
je li Tuzla kolika je bila,
Džindić-mahala gdje je
nekad bila,
je l' kafana kraj Hukića
hana?
Je l' Mulija kike brenovala,
je li medne usne namazala,
je l' po licu bene pometala,
pa s ibrikom pokraj česme
stala?
Nosi l' Mulija tri nova
fistana?
Jedan b'jeli pa djevojke
cv'jeli,
drugi plavi pa begove mami,
treći žuti pa hanume ljuti.
Više
nam se nije ulazilo u rovove. Bilo je tu osjećaja da bi četnici mogli prestati,
ali i inata.
Glibo
produži u kuću. Ja zastah, pade mi na um Šemso Tucaković. I momci koji ga
okružuju. Uvjerih se da će mi najviše odgovarati njihovo društvo, u satima
ispred.
Zastao
sam i pred njihovim vratima, na tren se kao uplaših da bi moja pojava mogla
biti pogrešno shvaćena. Ipak, istog trena osjetih Senadov lik. Posmatrao me je, gonio da uđem. Grdio što se
plašim samo nečije reakcije. Zna Senad da se želim još više približiti
diverzantima, biti s njima ako uskoro krenu prema Zelengori. A on bi
najsretniji bio ako bismo svi krenuli...
Ulazim
u kuću, a kao da mi je Senad otvorio
vrata.
Uđoh
u kuću, a u njoj - sve Senadi. I svi
oni gledaju u mene, kao da vide Senada!
Meni
se ne raduju. Danas se niko, više, nema pravo radovati.
Sjedam
nečujno, uklapajući se u tišinu. Poneki uzdah, popratim - uzdahom. Danas se
priča uzdasima.
Tišinu
nije prekinula ni škripa vrata. Ušli su Čolo i Redžo. I sjeli ćutke.
Tišinu
je prekinuo pisak s centrale. Lojo Sulejman je bio dežurni vezista, a samo je
pokretima ruku pokazao da je poziv za Šemsa. Koji je bio spreman, i koji sasvim
tiho priđe i sjede za sto. Još tiše izvjesti Nikolu Bilića da je spreman.
Njega
je možda začudilo što Šemso danas nije brzao, trokirao. Nas nije!
-
Slobodni dijelovi fočanske opštine i danas su
bili pod konstantnim napadima četničke pješadije i artiljerije. Uprkos što je
samo do slanja današnjeg izvještaja na naše položaje palo preko četrdeset
haubičkih projektila, sve linije odbrane su stabilne a moral branitelja u
stalnom porastu. Hrabri fočanski borci poručuju kako je samo pitanje dana kada
će odlučno krenuti u konačni obračun sa srbo-četničkom armadom. Neće stati dok
ne oslobode svaki pedalj svoje Foče. Za Radio Bosne i Hercegovine, sa slobodnih
prostora opštine Foča, izvještava Šemso Tucaković!
I
dok je i Nikola potvrđivao kako je ovaj Šemsov izvještaj prošao u prvom
pokušaju, Dževad je već spremno stajao iza njegovih leđa.
-
E, vala, svaka ti čast. Jesi li ih to broj'o,
majke ti!? – i u njegovim riječima se osjećao žal za Senadom.
-
Koga? Misliš, granate?
-
Ne, nego kruške. Fala bogu da mislim na granate.
Čuj „palo preko četrdeset granata“!
-
Ja koliko je. Četrdeset i dvije-tri.
-
I baš nimalo nisi mog'o slagati!?
-
Jesam. Al' kakva je razlika i da sam rek'o
pedeset, šezdeset...
-
To jeste isto, al' jesam li ti rek'o da svaku
trebaš brojati bar deset. Kad padne pet, da javiš pedeset. Palo četrdeset, ti
ima da javiš četiristo!
-
Ne razumiješ ti to. To bi četnicima samo diglo nos,
pomislili bi da ih se plašimo.
-
Dobro, hajde to – Dževad ga još oštrije pogleda –
nego, kad ćeš ono objaviti?
-
Koje?
-
Kako koje, jebem mu vraga!? Ono što ti neku noć
govorih: da smo na ulazu u Kalinovik!
-
Ama, bježi. Rek'o sam ti da toliko ne mogu
slagati.
-
Ne moreš. A, vidiš, to bi podiglo moral našim
borcima. U drugim dijelovima Bosne, bezbeli. A što se laganja tiče, ne mislim
ja da je tebi puno mahane. Svi vi novinari to dobro umijete.
-
Šta sam ja to toliko slag'o?
-
Kako, bolan, zar nije veća laž ovo što pričaš da
se javljaš sa slobodne teritorije Foče. Koliko mi znamo, ovo pripada
Kalinoviku. A i gdje je uopšte ta slobodna fočanska opština? Ako misliš na ovo
malo Grepka, Kremenca i Kljuna, nabijem ti ja to, znaš!
-
Šta je tebi, budalo. Kao prvo, ja nisam mahnit da
četnici znaju gdje sam. Drugo, kolika je tolika je, još je ima!
-
Hej – sad Dževad izvedri izraz lica – hajde da se
kladimo da ću te ja, ipak, navratiti da javiš kako smo na ulazu u Kalinovik!
Šemso
odmahnu rukom, a Dževad je znao da je prerano preciznije ga ubjeđivati.
Odnosno, otkrivati razloge koji ga uopšte vode.
A
i moje su želje išle tamo. Ka Trebovoj. Za što i ne bi bilo bolje podrške, od
jedne ovakve laži.
Šemso
još neće biti upoznat s tim, ali mu evo još jedne prilike da naslućuje. Šeks je
baš „promijenio“ temu, ostajući u tjeskobi kojom su nam duše pritisnute. Počeo je
otvoreno govoriti o tome koliko bi i ko, kao i kada, trebao ići Trebovoj.
Prethodno
je pomenuo one zbog kojih to moramo uraditi. Dodajući Seju, Liki, Azemu, Crnom,
Baliću... evo i Senada Krša.
Dah
mi je zastao kada je, pominjući šesetke koje smo zakopali, možda i stodvadeske,
pogledom direktno upirao u mene. Nije to rekao, pa sam i ja otćutao pristanak.
Znam,
sigurno, da jedva čekam. I da će mi biti čast ako me odluče povesti sa sobom.
Kao što je to svima nama obaveza. Puno je onih kojima smo bar toliko dužni,
koji nas tamo čekaju.
Za
sebe još nisam siguran, ali znam jednog koji će svakako ići!
