Sa Gradačca, b'jele kule
Zmaja od Bosne,
U povratku sam se stigao dobro iskritikovati, ali sam odmah morao i produžiti na položaj.
Dočekalo me nastojanje Ferida da drugoj dvojici pojasni tajne bržeg
nišanjenja. Ne bih rekao da je Omer pokazivao pretjeranu zainteresovanost, ali
ni ja nisam imao razloga previše žuriti. Ne moram ni postići da svi sve nauče,
trebam biti zadovoljan s onima koji to budu htjeli.
Već
danas im stigoh reći neke osnovne karakteristike snalaženja i rada na karti,
pri čemu opet Omer pokaziva manje znatiželje. Ni dalje nisam brinuo, pa ni meni
se nikako nije dalo da slušam kad mi se pričalo o postavljanju i razoružavanju
protivpješadijskih i protivtenkovskih mina.
Malo
rada, malo priče, vrijeme brzo prođe. Danas nas je akšam stigao iznenaditi.
A
dok su njih trojica odmah ušli u kuću, ja sam žurio Džekiju. Znam da je
očekivao da prvo njemu navratim, ali mi neće zamjeriti što ih cijelo popodne
držah u neizvjesnosti, s obzirom na vijesti koje sam nosio. Teško mi se oteti
utisku kako je mogući problem s hranom doista jedino što je moglo ubijati moral
ovih momaka, a o kojem od sutra niko ovdje neće ni razmišljati. Isti sam
osjećaj nastojao prenijeti i na svoju malu, ali zaista odabranu grupu. Nisam
nikad sumnjao kako ćemo artiljerijskim zadatcima odgovoriti, ali mi se od danas
ne sikira ni za pješadijski desni bok. I to sam Džekiju mogao obećati!
***
Dva jaka razloga da i večeras priredimo sijelo, mada će Kuko nekoliko puta ponoviti da
je ovo večeras samo Titu u čast.
Pa,
ipak, opet poče s Kukom i njegovom šargijom, samo sada i uz uvažavanje i
Titovih želja. Bile su najsličnije mojima, s tom razlikom da je on puno ljepše
pjevao.
Kad
povede „Zmaja od Bosne“, meni se učini kako mu je glas podešen baš za tu pjesmu.
A pjesma kao stvorena za ovo vrijeme, za ovakve noći. U trenu mi se rodi
nekoliko ideja!
Izvadih
žilet iz ranca i ponudih ostale da se odluče. Za Tita nije bilo dilema,
postajemo prvi „braća po krvi“. Sa strane je dolazilo malo ljubomore, malo
nerazumijevanja, ali i divljenja. Dobro smo se porezali, iskreno smo željeli
bratstvo, pa krvi nismo žalili.
Jedini
koji nam se još pridruži bi Admin. Ostali su isticali kako ne bi bilo pametno
da odmah svi krv izmiješamo, jer bi se moglo desiti da legnemo s više tuđe nego
svoje, dok su drugi jednostavno napominjali kako je nemaju dovoljno, kako im je
slaba, kako nije dobra za miješanje s bilo čijom.
U
drugom se svi složismo, naša grupa ili vod, neka nas zove kako ko hoće, dobija
svoje ime i himnu. Već sutra ću napraviti i neki pravilnik, raspored rada, a
što će uključivati sastanak svake večeri, koji će počinjati na isti način, uz
šargiju i Titov glas, i sa „Sa Gradačca b'jele kule Zmaja od Bosne...“
U
prosjeku smo mladi, a ovo je vrijeme luđe od prosječnih, tako da nam sve ovo
izgleda sasvim normalno. Ono što nas iznenadi i prekide je lupanje na vrata.
Ugledavši
Himza i još jednog momka s njim, sjetih se da sam zaboravio kako smo noćas
planirali sići u Varoš. Trebalo se već znati koji od nas idu, sad mi je brzo
donijeti odluku. Jedna stvar mi se nikako nije uklapala, Kuko je narednu smjenu
na straži. A nije mi se izostavljao iz dva jaka razloga: najvještiji je s
konjem, a prava je prilika da Tita već odmah prihvati. Tito bi mogao biti kao
stvoren da ga zamijeni na straži, pa bi u selo mogli nas dvojica, te Enes i
Salja.
Iznio
sam prijedlog, i već bio na nogama. Komentare nisam očekivao.
Ponajmanje
da će doći od Kuka, te da će svoj izostanak pravdati time što treba na stražu.
Sve je smatrao samo voljom sudbine, napomenuvši i da - gotovo svi znamo s
konjima. Njegova odlučnost je bila presuda za Enesovo žaljenje, i on je morao
odustati. Njegova smjena je sljedeća, bez šansi da se na vrijeme vrati.
Nisam
ih imao pravo odbiti, ali mi je sad bilo teže odrediti koji će ići umjesto njih.
Razmišljajući, pogledom se sudarih s Titovim - molećivim. Bratskim! Ako već ne
mora nikog mijenjati...
Bratu
to ne mogoh odbiti. Ali, ni ikom drugom. Samo se Omer ponudi da ostane brinuti
o kući, tako da će nas put Varoši petorica.
