Gdje je momče, kud se dede,
gdje nestade, gdje propade,
sada ovdje, pred vratima
bi?
„Eno njega u đerdeku,
u đerdeku na dušeku,
gdje đevojci duvak skida!“
Var se, var se, ne prevar
se,
đevojke su varalice,
noćas će te prevariti,
sjutra će te prekoriti!
Na
položaju smo bili oko pola sata ranije nego je bilo uobičajeno. Dovoljno
vremena da me Admin precizno upozna sa svime što su od jutros upratili. A i ja
sam stigao poslati malo opširniji telegram.
Vjerovao
sam kako ćemo se na položaju zadržati i poslije akšama, ali se nisam nadao
odgovoru iz Dragomilića kakav je stigao.
-
Jebiga, izgleda da smo zabrljali – vrteći glavom
iznosio sam ostalima svoj zaključak – nećemo više biti sami. Sjebasmo ovaj
rahatluk, koji i ne potraja. Od sutra će ovdje, tamo u Kolakovićima, boraviti
jedan vod pješadije. Vrzmaće se ovuda, sigurno će i oni raditi u dvije smjene.
Helem, eto nam gostiju non-stop. Tutnjaće to, navraćati, taman da nikad ne
budemo smirni. Ali, jebem li ga, ne mogu sad javiti da to nije potrebno. Eto,
hoće i žičnu vezu da sprovedu. To je dobro, ali me nešto strah da nismo bezveze
digli paniku.
-
Nismo mi digli paniku – Tito mi odgovori – drugo
je ako su oni uspaničili. Je li bilo dosad da na Osijima, vi ste to govorili,
nije se dao četnik vidjeti. A sad, gledajte ih, kao mrava. Garant da nisu tu
bez veze, a još me nervira i što se onako komotno kreću, baš kao da ih i nemamo
čim gađati. Da se ja pitam, navez'o bih koju kesu više, ne bi se oni ovako
šepurili.
-
Nerviraju i mene, Tito, ali je problem što su ova
kineska punjenja previše čudna – dok je Tito govorio ja sam već pripremao šta
imam još reći – nisu im kao kod ostalog svijeta. Ovdje su neke kese u bojama, s
različitim vrstama baruta. Skontali smo ih ja i Admin, ide nekako ovako: jedna
crvena, dvije crvene, jedna žuta, žuta i crvena, pa plava, pa žuta i dvije
crvene, plava i žuta, i na kraju sve: plava, žuta i obje crvene. Mislim, ako
sam dobro... Uglavnom, mi sve što ćemo gađati gađaćemo maksimalnim punjenjima,
a ono što je problem, sem što bi nam moglo nestati punjenja, jeste što još
nemam predstavu koliko bi bilo opasno, koliko sam pratio rast dometa, dodavanje
ovih crvenih „jada“ i ne bi bogzna šta povećalo, a da žutu dodamo... Ne bih provjerav'o
izdržljivost cijevi!
-
Ama, ja ih ni ovako ne mogu gledati!
-
Onda, daj dvogled nekom drugom.
Pomenuo
sam im kako postoji mogućnost da ostanemo duže, pa niko nije zamišljao da bi se
moglo desiti suprotno - da se povučemo ranije. Do nas su dopirali pješadijski
pucnji koji se brzo pretvoriše u huku, meni dobro poznatu s Vučeva. Ipak je sam
početak borbe bio dovoljan da je i lociramo.
Bez ikakvih dilema, četnici su silovito napali naše na Kremencu, a nema spora ni da im je snažno uzvraćeno.
Ovim i uloga četnika na Osijima postaje jasnija. Podrška su tim tamo, a pitanje je kada će i oni krenuti ka svom cilju napada. Manje je vjerovatno da su im zamjena, još manje da su samo markiranti, s ciljem da odvlače pažnju našim snagama koje bi eventualno odmah krenule pomoći Kremenčanima.
Kako god bilo, vremena za sva ta nagađanja nema. Kako je huka naglo se javila, naglo se i stiša.
Nas četvorica se sagledasmo, znali smo kako postoje samo dvije mogućnosti. Jednoj smo se nadali, strahovali od druge. Strahovali više, izgledalo nam je prebrzo za četničko odustajanje. Ipak, mi smo na vrijeme javili našoj Komandi, trebalo je da su oni prenijeli dalje, moguće da smo ih na Kremencu iznenadili spremnošću.
Moguće bi bilo, da je na Kremencu više od jednog voda! Teško se otimati utisku kako je sve izvjesnije da je Kremenac, ipak, pao.
Ako se nekad radovasmo četničkoj artiljeriji, to je sad. Grmilo je svuda, iz svih kalibara, na i oko Kremenca, tu pred nama, ni Dragomilići nisu obiđeni, a put Grepka su letjele tone olova. Ono što znamo, obično tako rade kada dobiju po nosu, odnosno kad im kakav napad ne uspije. Još je bunilo i što su odstupili od prakse, uglavnom su napadali frontalno.
Ipak, samo je potrebno malo mućnuti glavom, uzimanjem Kremenca odsijecaju i Kljuna!
Može biti kako su to naši mještani shvatili prije nas. Doduše, od njihovih se položaja Kremenac dijelom vidio. A mi, ako nismo ništa vidjeli, razumjeli smo njihov postupak.
Taman kad sam se spremao javiti Musi kako se ovamo ništa ne mijenja, oni me iznenadnim postupcima upozoriše da ne žurim. Iz šume, niz livadu upremase nas, trčali su bezglavo. Bježali. Kao sumanuti, kao izgubljeni.
