Banja Luka, na Krajini fala,
Niko ne zna ničijega
hala.
Ićindija, stiže haberdžija:
„Utopi se Mujo Čeelbija!
Na Vrbasu ata
kupajući,
na čaršiji usred Banja
Luke!“
Njega žali i staro i
mlado,
al' najviše Mujina
djevojka.
Motorola
šuti, znači kako se ni okolo ništa novo ne dešava. Akšam se počinje da spušta,
radujemo mu se mi, raduju i Kremenci!
Baš
to sam govorio ostalima obilazeći ih, niko drugi ni ne može biti tu ispred.
Zapravo je samo Omer i dalje uvjeren kako se radi o četnicima, koji samo to i
čekaju, da mrak padne. Morao sam mu i direktno skrenuti pažnju da ni u kom
slučaju ne otvara vatru dok mu ne bude rečeno, mada ni poslije toga nisam mogao
biti sasvim siguran.
Srećom,
nije bilo još dugo do razrješenja svih nejasnoća. Prvi od Kremenaca već stižu u
podnožje Vujnovića, a i mrak postaje osjetniji.
Jedino,
četničko granatiranje nikako da stane, i ponovo su oni meta. Gađaju Vujnoviće,
tek poneka preleti, srećom i preko nas.
Stoji
nada da će s mrakom prestati.
Za
nekoga prekasno, čuju se bolni povici. Zovem Tita, želim do sela, vidjeti šta
se tačno dogodilo.
Bez
riječi kreće za mnom, ostali vrte glavom, pokušavaju nas tako odvratiti.
Krijemo
se iza kose, bez obzira što je već prilično mračno, a i na svaki zvižduk nove
granate zaliježemo. Ma koliko da od nas daleko padne.
Do
ceste stižemo u momentu kada na nju iskače i prva grupica Kremenaca. Kroz
polumrak vidimo da se radi o pet-šest ljudi, a razbirajući između bolnih jauka
i molitvi drugovima da ga ubiju, shvatamo kako je među njima i jedan teško
ranjen.
-
Daj, da pomognemo – skoro iskačem pred njih.
-
Ne treba – odgovara jedan, ne pitajući ni ko sam
ni što sam – izgleda da je gotovo, a sad je i naniže, snijećemo ga. Nego, ko
zna šta je sve bilo još dolje, pa ako bude trebalo pomozite njima.
-
Šta mu je bilo? – pitam zgrčena lica, jedva
gledajući u krvavo šatorsko krilo, pretvoreno u improvizovana nosila.
-
Da Bog sačuva, obje ruke i noge – objasni drugi,
jedan od dvojice koja trenutno nisu nosila.
-
A, ko je? – nekako promucah.
-
Đuderija.
Prođoše.
Četvorica proniješe čovjeka koji ima još samo jednu želju, dvojica idu iza da
njima pomognu. Niko, da tom nesretnom Đuderiji ispuni posljednju želju.
Gledao
sam, i mislio da je to moglo samo biti u partizanskim filmovima. Razmišljam o
tome, ne vjerujem sam sebi a čini mi se kako bi mi bilo lakše učiniti to, nego
ga sada pogledati. Nije, zar, stvar samo u tome koliko ga je ko poznavao?
Bez
tih odgovora nijemo pratim kako odlaze niz selo, a pogledavši u Tita učini mi
se kako i on jednako razmišlja. Tako nam osta samo dilema ostati ovdje i čekati
druge da naiđu, ili se vratiti našima na položaj.
Ovo
drugo ubrzo osta bez smisla, čujemo da su i neki od njih pošli im bili u
susret. Čuli su kraj našeg razgovora, pa se vratiše. Nas se dvojica malo zaklonismo,
pošto je još granatiralo, a drugih jauka ne bi. Kad smo već tu, lakše ćemo od
sljedećih saznati nešto više.
Nismo
dugo čekali, najviše pet minuta. Svjetlost jedne granate, ukaza nam na par
metara siluete nove grupe. Po pokretima je bilo očito kako su i oni jednako izmoreni,
ali su svi hodali svojim nogama.
-
Kako je, ljudi? – sad je Tito prvi prišao.
-
Dobro je... Sad je dobro...
-
Ima li ko ranjen, pogin'o?
-
Čulo se negdje... Od nas, hvala Bogu, nije niko.
Ja
sam ćutao, i sklonio se da prođu. Ostala bi pitanja bila suvišna, ovi uopšte nisu
bili spremni za razgovor.
Odoše
niz selo. Ni to nije promaklo ovima što ih ostavismo na položaju, Admin i Salja
nam se sada pridružiše.
U
međuvremenu je granatiranje stalo, a u susret nam je išla treća grupa. Brojnija
od prethodnih, u njoj je bio i onaj prvi ranjenik, kojeg sam uočio još
dvogledom i koji je ranjen još na Kremencu, ali i još dvojica-trojica lakše
ranjenih. Svi u borbi, srećom ni njih niti jedan geler nije zakačio. Oni su
zastali toliko da nam potvrde što smo već i sami znali, na Kremencu nema više
naših boraca.
Ni
oni od nas ne tražiše nikakvu pomoć, što se ponovilo i s posljednje dvije
grupe. Ništa novo nismo mogli ni saznati, sem da se broj ukupno ranjenih popeo
na pet. Osim Đuderije koji će teško dočekati novi dan, bez obzira da li mu ko u
tome pomogao, i onoga u nogu ranjenog, za ostale se srećom može reći kako su
samo okrznuti.
Sve
je teško ocijeniti, znajući koliko je malo ljudi branilo Kremenac a koliko dugo
su borbe trajale, gledajući broj stradalih, dobro smo prošli, ali gubitkom
Kremenca, i Kljuna su odsječena, što nikako nije dobro.
Bilo
kako bilo, preživjeli i zdravi su sretni, mi nikog nismo imali pravo ustavljati
niti tražiti da nam se pridruži. Naše je da čuvamo svoju liniju, i sada kad je
najisturenija. Dokle i kako, već je stvar naše spremnosti.
Malo
potresen slikom ovih ljudi, malo uvjeren da ni oni sami ne znaju, a najviše što
je to vrlo jasno, njih za situaciju na Kljunima ne pitah. Za to imam motorolu.
Odgovor
je bio pozitivan, ali i predaleko od istine. Isti je bio kao i kad smo se
raspitivali za Kremenac.
Samo
što nam ovaj put ne rekoše ništa u vezi našeg zadržavanja na položaju.
Ostavljeno nam je da sami procijenimo i donesemo odluku. S Lehom nisam išao na
„našu“, znao sam kako je pročitao moj telegram Musi upućen, te da je i sam, bar
dijelom ispatio povlačenje Kremenaca. A prebrzo sam zaključio kako je on već
odlučio cijelu noć provesti na položaju. Sa svim ljudstvom.
Kad
je noć već puni sat bila mirna, sve skupa mi je bilo dovoljno da ostale
iznenadim svojim planom:
-
Večeras nema sijela. Uduplaćemo stražu, obavezno
će biti po dvojica, i neće hodati oko kuće, nego ovom kosom. A i spavanje će
biti specijalno, u odjeći i obući, s puškama na gotovs... Idemo!
Doživiše
ovo na različite načine, ali me poslušaše bez komentara. Znalo se i koja su dvojica
po rasporedu da stražare. Samo sam Kuku i Enesu objasnio da će ostati duže
petnaest minuta, kako bismo s po jednom smjenom pokrili cijelu noć.
Ipak,
već na prilazu kući čusmo kako Enes i Kuko vrše dužnost, jedan je ostao na kosi
dok je drugi ustavljao Lehine. I ubrzo Mojkovići opet postaše puni i živahni, a
noć se učini slična prethodnima.
Kolakovići i Vujnovići
