VII - 44 / Nije me čuo

 Mujo šeta pokraj vode hladne,

a dragana kroz zelenu bašču.

Mujo s hladnom vodom progovara:

„Hladna vodo, moja suha žeđi,

a dragana, moja živa željo!

Za draganom srce ispucalo,

kajno zemja o Petrovu danu.

Bog će dati i kiša će naći;

Zemlja će se s zemljom sastaviti,

ja s draganom nigda dovijek!“

 

Upratih Zija, rukom Mehmedu pokazah da se ponovo nigdje ne miče, a ja pojurih Latifu Odobašiću kako smo se bili dogovorili. U po sam se puta morao zaustaviti, očito je Zijo bio nešto zaboravio.

Srećom, nije previše ostao. Najviše za pet-šest minuta, uključujući i vrijeme potrebno da Zijo zamakne, ja sam livadom nosio porciju graha, pod jaknom skrivajući veće parče hljeba.

Ali na mjestu gdje ga ostavih Mehmed me nije čekao, gledao sam samo uvaljanu travu. Ne htjeh odmah prihvatiti šta je najrealnije, pretraživah pogledom u blizini, zavlačeći ga u grmenje, uvjeren da me iz nekog posmatra. Zato se tuda šetah, dovoljno izdvojen iz gomile.

I čekah. Pet minuta. Deset.

Moram ga sam pokušati naći. Primičem se gomili, mora da je negdje unutra.

Uzalud. Dva sam puta prošao ispred svih, niko mi nije prišao. Osim što me stotine pogleda gledalo istim očima kao i Čauš prethodno: zbunjeno, čudno i gladno. A vjerujem kako su osjećali da nekoga tražim.

Svi su to osjećali, sem tog nekog! Taj neko je pobjegao od mene. Sada negdje plače, i stidi se sam sebe. Proklinje se što me i zamolio!

Još jednom se vraćam na mjesto gdje smo sjedili. Nikog. Prazno, jadno...

Nemoćno vraćam pogled nazad, preko svih Goraždana. I put neba, molim Boga da nam se smiluje. Mehmedu i meni.

Mećem porciju preda se. Objema šakama prekrivam lice, i plačem, glasno ne bi li me Mehmed čuo.

Nije me čuo. Ne želi me čuti. A ja moram dalje, potrošio sam vrijeme nijećeno Trošnjanima, samo ću se uvratiti i pozdraviti. Latifu zahvaliti...!?

Još uvijek suznih očiju priđoh jednom momčiću. Kad mu oduzmem što mu je samo ovo putovanje učinilo, jedva da je imao šesnaest-sedamnaest godina.

-          Izvoli! Nije kome je nijećeno, već kako sudbina hoće!

-          Ne razumijem – tražio je pojašnjenje, ali ipak uzimajući ponuđeno.

-          Samo me ništa ne pitaj, molim te – vadim hljeb, pružajući mu ga nastavljam – jedino ću te jedno zamoliti, kad pojedeš, ovu porciju ostavi kod onog velikog šatora!

 

Momčić nije pogled skidao s hljeba, boreći se da razumije i upamti to što sam od njega tražio.

Ja se okrenuh, htjedoh odmah nestati, ipak me misli ustaviše. Još nisam siguran da li sam danas bio s Mehmedom Čaušom, ili Harisom Ćelom! Obojica su bili žute, kraće kose, i u svakom slučaju deblji nego sada.

Pade mi na um da ovog momčića priupitam, možda nekoga od njih poznaje. Da mu, putem ili kada stignu u Goražde, ako se upoznaju, ispriča istinu o ovom ručku.

-          Hej!? – s takvim se mislima naglo opet okrenuh.

-          Molim? – dječaćić me sada gledao još zbunjenije, trznuvši se, zastavši u času kada se taman spremao da otkine prvi zalogaj hljeba.

-          Ništa! – vidjevši to i konačno razdvojivši bitno od nebitnog u ovome, predomislih se.

 

Dok je on po drugi put pokušavao da me shvati, ja sam već grabio uz livadu, Dragomilićima.

Goražde i Drina