San zaspala,
haj, san zaspala
dilber-Sajma u bašči.
Budilo je, 5. avgust 1992.
haj, budilo je
mlado momče s burmama:
„Ustaj, Sajmo,
haj, ustaj, zlato,
sabah-zora svanula!“
Nisam
sanjao djevojku koju još uvijek najviše volim, za koju sada znam da je živa i
da je u logoru, ni onu kojoj opet ne predadoh pjesmu, zbog obećanja koje još
traje, ni Majdu Andeliju, koju imadoh, ili nemadoh sreću ne sresti, ni Šeću, za
koju se namadoh snage ni raspitati, ali ni onu, koja bi mi se u snu možda
predstavila.
Valjda,
pod uticajem onoga što sam ovdje čuo, ne stigavši o tome duže razmišljati, a
cijeneći ono što je baba-Milka učinila za moje dok su bili u Buk Bijeloj, usnih
nju: Mladenku Ćosović!
Voljeli
smo se, nije da nismo. Da ovog rata ne bi, ili da je imao malo više sluha za
nas dvoje i sačekao koju godinu, možda bih i postao Ćosovića zet. Poslije svega
što se desilo, nikako mi ne smije biti žao zbog toga. Ipak, morali su postojati
neki razlozi njenom navraćanju u moje snove!
Možda
je to zakašnjela griža savjesti, što nisam bio korektniji prilikom rastanka.
Odbio sam njen prijedlog da joj se pridružim u povinovanju očevoj želji da
život u Mješajima zamijeni sigurnijim u Beogradu. Nije se opirala tome, Mješaja
joj nije bilo žao, rodila se i odrasla u Dubrovniku - samo je i godinu ranije već
jednom morala slušati oca. Za razliku od njega, i babe Milke, ona je imala samo
jednu uspomenu koja je vezivala za Mješaje, koju je željela povesti sa sobom.
Ne kajem se što tako nije bilo, nisam do kraja bio iskren u objašnjenjima - ali me shvatila, pogriješio sam u nečemu drugom. Dok je ona svoju ljubav dokazala, pokazavši šta je sve spremna uraditi, ja sam obećao pa slagao da ću doći po posljednji poljubac.
***
Eto,
noćas ga zatražih. Ako je u tom snu bilo išta lijepo, to je taj poljubac.
Zapravo, to što mi ga nije uskratila, bez obzira što ga sigurno nisam i
zaslužio!
Opet smo, kao nekada, bili u
Podrumu pića, u kojem je radila. Boce na rafovima su podrhtavale. Iznad kuće,
čeka automobil punog rezervoara. Ispred, Daša „čuva stražu“. Tako, ne marimo ni
za jedno ni za drugo. Samo sam u dilemi gdje da ostavim taj posljednji
poljubac. Na golom koljenu, dojkama koje prate ritam boca, usnama koje šapuću
moje ime, bosim nogama koje ne bi putovale da se pitaju, ili među njima, gdje
su se sabrale sve njene suze rastanka...
Probudio
sam se ljut. Ne znam da li zbog sna, ili zbog toga što je to bio samo san!
Tek,
nikome ga ne želim pričati. Predosjećam kako će se nešto dogoditi, ali ne znam
hoće li to biti dobro ili loše.
Vjerujem
- dobro. Ne zbog usnutog lica, ni zbog vraćenog duga, već zbog činjenice da
sam, nakon dugo vremena, ipak sanjao nešto lijepo. Možda bi mi bilo draže da
ljubih nekog drugog, možda bih tada lakše protumačio poruku...
