II - 62 / Drukčije nego je bilo

 

Djevojka je kraj gore stajala,
gora joj se od lica zasjala,
pa je sama sebi govorila: 

„Lice moje, b'jelo i rumeno,
da ja mogu po ičemu znati,
da će tebe star junak ljubiti;

po gori bih omoriku brala,
pa bih svoje lice umivala,
da mu budem gorka i čemerna!

Lice moje, b'jelo i rumeno,
da ja mogu po ičemu znati,
da će tebe mlad junak ljubiti;

Po gori bih medičicu brala,
pa bih svoje lice umivala,
da mu budem medna i šećerna!“

 

 

 

 

Želio sam odgledati drugu utakmicu, ali me Kemura odvratio. Jele su mu se maline, bilo ih je i u blizini Famosa. Pridružio nam se i Alija.

Bile su još sočnije nego neki dan. Tope se u ustima, i stalno traže još. Samo sam na momenat zastajao, prepuštajući se kratkim razmišljanjima.

Bilo mi je krivo što nismo prošli u finale, zbog Vahida. Baš mu se igralo.

Međutim, to nije trenutno najvažnije. Munja je, ipak, događaj broj jedan. Vidjeli smo ga i na večeri, sa smiješkom koji postaje sve sumnjiviji. Neko reče da je čuo kad se Taibu obratio riječima da ćemo dobro sarađivati.

Još jedan osjećaj me zaokupljivao. Zanemarujući izgubljenu utakmicu, želeći da Munju pustim vremenu koje dolazi, pogled i misli sam pružao naprijed, niz cestu. Noć se primiče, tišina traje, osjećaj jača. Teško je biti siguran da su okolo naše čvrste linije, šuma se doima previše poroznom, time i ulasci četničkih diverzantskih grupa vrlo mogućim.

Nisu te misli same došle. Mada sam za Đoza prvi put čuo, pokušavam shvatiti razloge zbog kojih je vijest o njegovom ranjavanju ovako odjeknula. Da li samo zbog toga, zbog činjenice da su to uradili četnički diverzanti, provukavši se kroz naše linije. I to, ako je tačno ono što smo čuli, u sred bijela dana! Razmišljam, ako su spremni na takve akcije po danu, kako biti siguran noću?

Možda je i to doprinosilo da toliko pretjerujem u naslađivanju malinama. Srećom, mrak nije kasnio.

 

                                     ***

Vraćamo se pred hotel. Dočekuje nas novo iznenađenje, opet u vezi s Munjom. Nismo prilazili, niti se zadržavali, ništa čuli od onog što se tamo pričalo, ali je vanjsko osvjetljenje otkrivalo sliku koja nije sasvim nerazumljiva. Nešto je drukčije nego je bilo jutros, danas, i za vrijeme večere.

Opet je Munja govorio, ali sada oštrije. Ožiljak na njegovom licu se, nekako, jače isticao. Šok je, drukčije nismo mogli ni zamisliti, stajao odmah uz njega. Već smo ga doživljavali kao njegovu ličnu maskotu.

Taib je, što nas je još manje čudilo, sasvim po strani. Kao da se sve to njega ne tiče, ili kao da bi se sad najradije izvukao iz toga.

Tu su još trojica. Kemura je jednog poznao, Zuhdiju Bešovića - Majorovog brata! To je dovoljno za ohrabrenje, da mirno odem do igrališta. Čak stigoh pomisliti kako sve to i nema veze s nama, već s onim što se desilo jutros na Grepku.

Smjestili smo se pratiti finalnu utakmicu. Tek što sam se raspitao za trenutni rezultat, tek što mi je laknulo zbog činjenice da Konjičani već vode, osjetio sam prvo podsjećanje na činjenicu da sam samo pola sata ranije previše uživao u malinama, koje inače nisam ni volio. Valjda su me, samo, podsjetile na Trebovu, Kršovinu.

Odšetao sam do obližnje šume, misleći kako će to biti kraj mojih noćašnjih nevolja.

Vratio se, svjesniji da, možda, tako i neće biti. Dan proveden na blagom podplaninskom suncu, sat vremena loptanja, bez obzira što sam stajao na golu, uz par kilograma malina viška, s dodatkom vjetra koji trenutno duva, čine me vrlo neraspoloženim. Nije mi do utakmice, najsretniji bih bio da me neko pozove da idemo odavde.

Međutim, izgleda kako je ono što se dešavalo ispred Famosa bilo važnije od svega, od finala, od stanja u kojem sam ja bio. Čujem, pominju kako je nekoliko naših i otišlo tamo.

Ništa me ne zanima, samo čekam kraj utakmice. Jesu li Konjičani sačuvali predost, još manje me zanima. Čekam da čujem kako oko mene ustaju, kako će se desiti nešto što će mi olakšati.

Umjesto toga, vidim Vahida. Došao je do mene, zove me na revijalnu utakmicu. Turnir je gotov, ali će svjetlo još gorjeti. Prilika da mi se ispuni želja, da zaigram „pod reflektorima“.

Neću ga odbiti. Možda mi, od novog preznojavanja, bude i lakše!?

Stao sam na gol, odmah shvatio da neće biti kako sam mislio. Jedva da sam znao i ko su mi saigrači. Loptu sam uvijek dodavao Vahidu ili Madešku. Rezultat me nije zanimao.

Nije bilo poluvremena. Kako je kome dodijavalo, tako je tražio zamjenu. Neki su izlazili i ulazili. Ja sam uzalud po publici tražio ko će me zamijeniti.

Kada više nisam mogao trpiti, samo sam izašao. Nije me ni zanimalo ko je umjesto mene stao ne gol.

 

divlje maline su sočne, a i pristupačne