Sve sam dertli i kaharli,
sam se razgovaram.
Dertli žene, dertli
ljudi,
ne znaju mi ćudi.
moga teškog jada;
Jer je mene, jer je
mene
ostavila draga.
Našao
sam vremena popodne i da malo odspavam. Što će učiniti da večeras duže od
ostalih ostanem budan. A to je vrijeme kad je najljepše razmišljati.
O
Trošnju neću, o tome sam opet pričao s Džemom u povratku. Nismo ništa posebno
novog rekli, osim što smo međusobno povjerenje učvršćivali.
Neka
budućnost malo odmara, ja bih se na trenutak vratio u prošlost. Kad god mi se
žuri zaspati, to mi dođe lijek.
Tražeći
kutak prošlosti koji ću dotaći, nekoliko puta se prevrnuh. U jednom trenutku
dohvatih tako džep košulje u kojem sam držao nedavno napisane stihove. Poželjeh
ih se odmah sjetiti.
Nije
išlo. Jedva sam dvije strofe dokučio, dalje sam se mučio. Bilo mi je krivo na
sebe, vjerovao sam da su to lijepi stihovi, bez obzira što nisu pisani onoj
koju volim. I ta djevojka, kojoj su pisani a voljom sudbine ostali neuručeni,
svakako to nije zaslužila!
Mrak
je, ne vidim ih pročitati, a sami neće... Shvatajući da ću se samo džaba
mučiti, odustajem. Korim sebe, ali odustajem! Neću da vjerujem kako mi mozak
slabi, ne dam si priznati ni da osjećanja blijede. Ne bi trebalo, obećavam kako
ću ih već sutra ponovo naučiti.
A
sada, dajem sebi zadatak da smislim nove. O istoj djevojci, čini mi se kako bi
to bilo uvreda za nju. Njoj moram ove sačuvati, i tog nekog dana predati. Onoj
koju volim, a koja je trenutno u četničkom logoru, mislim da ne bi bilo
korektno. Ne mislim da postoje stihovi koji bi iskazali sve što bih trebao i
što osjećam! Nekoj trećoj, opet nije korektno...
Pisaću
o ljubavi. O ljubavi dvoje mladih, bilo kojih. Sve ljubavi su u početku iste,
mijenjaju se okolnosti.
Tražim
ideju, nešto od čega bih krenuo. Nadam se da će mi nešto lijepo pasti na pamet
prije nego me san preduhitri. Prevrćem se petnaestak minuta, razbuđujem se
potpuno, ali je sve lijepo daleko od mog mozga.
U
trenutku, kroz mrak bacih pogled na Mufa. I učini mi se kako mi, kao ko zna
koliko puta ranije u sličnim situacijama, govori „I ovo će se zvati juče“.
Lagani
osmijeh na mom licu. Čini mi se da je ovo dobra ideja. Brojim slogove. S devet
nisam zadovoljan, jedan izbijam. Nije teško. Moja pjesma počinje sa „I to će se
zvati juče“.
Dalje
bi trebalo ići lakše. Prvo mi mislima struji „kada ovaj rat prestane“, ali
odmahujem glavom. Pišem o ljubavi. Nije ljepota stihova bitna koliko trenutak u
kojem se pišu. „Kad ljubavne prođu rane“ – više mi se sviđa. Trenutak mi
dovršava strofu: „Opet ću te, srno moja / k'o nekada zvati lane!“.
Nekoliko
puta ponavljam cijelu strofu, no ne dolazi mi druga. Ne zovem u pomoć lica
dragih mi djevojaka, ali je ovo trenutak kada me posjećuju.
Dženana,
Elma, Sanja, Emrita, Azra, Dinka, Ivanka, Emina, Maida, Zineta, Mladenka,
Šeća... Bez Šeće. Ili ne mora, neka i nje, nije ona jedina za koju nisam
siguran da je prema meni osjećala koliko ja prema njoj...
***
Opet
ništa. Rane od 3. jula su još friške, u međuvremenu su novim saznanjima i
produbljene. U svijesti se nekako i daju otkloniti, ali podsvješću i dalje
vladaju.
Podsvijest
se ne da pobijediti, jedino mogu dopustiti da se prožima sa sviješću. Zatvorim
oči, osjetim nešto od sretnije prošlosti, otvorim ih vidim ono od čega bježim.
Pobijene, zarobljene, silovane, paljevine... Najljepše u tim fragmentima jest
onaj silazak u Trošanj, razgovor s Džemom, te igla i konci, žuti i plavi...
Odustajem.
Drugu strofu neću ni pisati. Ali ću nastaviti s prebiranjem po sjećanjima.
