Poranila na vodicu Zlata,
za njom Ibro ata igrajući:
„Jesi li mi poranila, Zlato?“
„Jesam, Ibro, kad mi bilo drago!“
17. novembar 1993.
„Nemoj tako, kajaćeš se Zlato!“
„Neću bogme ni žaliti Ibro!
Srma momci, a zlato djevojke;
hoće srma da se pozlaćuje!“
I
koji su iz Tarčina došli pričaše o civilizaciji.
Njihove
priče su bile po mnogo čemu slične, malo uranjeni dolazak zime znači svugdje
manje borbi, granata, ali i kada je svugdje glad osjetnija, kada je šverc
prisutniji. Upravo su tu njihove priče otkrile jedan naizgled normalan podatak
kojim se samo ta dva mjesta malo razlikuju, ali koji će pojedince vrlo
zaintrigirati.
Kutija
cigareta jučer je u Tarčinu bila četiri, a u Fojnici cijelih deset maraka. I do
jednog i do drugog mjesta manje je od po dan hoda, ko ima novca ne treba biti
stručnjak iz matematike.
Takav
je upravo bio moj rođak Dževad. Imao je njemačkih maraka, fizički je među
snažnijima ali renome diverzanta mu nije baš dozvoljavao da lično kreće na
takav put. Šljiva Mirsa je već poznavao kao vještog trgovca, još mu je trebao
neko od jačeg povjerenja. E, ja sam bio taman takav.
Nije
bilo davno kada sam profulio s putovanjem u Bijelo Polje, nisu najbolja ni
skroz friška sjećanja na Neretvicu, ali mi je bilo stalo do Dževadovog
povjerenja. Osim toga dopadalo mi se da malo izađem iz ove kotline, a Šljivovo
društvo će mi odgovarati, prije svega jer se on prihvatio uloge trgovca.
Ja
sam tu ponajviše što se sada ni na kakav put ne ide sam. Možda Dževad malo
sumnja u Šljiva, ja sam siguran da je to čovjek koji je pod pritiskom mladosti
bio kadar uzeti od države, ali koji od prijatelja ne bi. Posebno u ovim
vremenima.
***
Kada smo jutros, poslije doručka i postrojavanja a prije nego ćemo se neprimjetno izgubiti u pravcu Radave i Tarčina, uzimali novac od Dževada jedino što nam je rekao jeste da naš put neće biti takav da jedino on zaradi, ovo je posao u kojem učestvujemo zajednički. S tim smo nijetom i krenuli.
Loša
hođa, uz to naše oklijevanje s polaskom učinila je da u Tarčin stignemo s
krajem inače kratkoga dana. Ali na vrijeme da se raspitamo gdje se može kupiti
cigareta. Upućeni smo na par adresa, ali je zajedničko bilo svima da je, za
razliku od dana ranije, sada svugdje kutija cigareta pet maraka.
Razočarenje
je razumljivo, no ne želimo prihvatiti kako smo baksuzi. Računica je još uvijek
bila dobra, ako smo već razmišljali da bi sutra moglo biti samo još i skuplje.
Ipak,
za kretanje odmah nazad nije bilo vrijeme. Imali smo kod koga noćiti, u
Duranovićima, odnosno Češću. Tu smo nabasali na jedno sijelce kojem nismo mogli
odoljeti. Jeste nas to koštalo čašćavanja cigaretama, kao i da smo potrošili
par kutija na kupovinu rakije. Ali smo se zabavili, što nam je obojici trebalo
više od moguće zarade. Dogovorno smo to činili od dijela koji će na kraju
zasluženo pripasti nama.
Nismo ni
pretjerivali, valjalo je ranom zorom put Fojnice.
