Pod prozorom procvjetala ruža,
na grančici uz prozor se pruža.
Da ne bi trna ubro bih je,
i na srcu nosio je.
Pod prozor ću miris uzdisati,
čarna ružo, ne smjem te ubrati.
Jedno drugom kad nismo suđeni,
zašto da smo tako zaljubljeni.
Bolje da smo u daljini,
nego što smo u blizini.
Ako, ružo, nećeš moja biti,
ne ubrana ti ćeš uvehnuti!
Dan
je odmicao, tako je snažio naš osjećaj da su i u Komandi svjesni kako je
vrijeme takvo da naše angažovanje ne bi dalo željeni efekat. Što je još
bitnije, izraženiji je i onaj drugi, osjećaj da vijesti o novim poginulima neće
biti. Zajedno je uzrok da smo se skoro raskomotili, sve manje pominjući
današnju akciju, više neka prošla vremena, ljepše doživljaje...
Sve
prekide, ko bi drugi do - Ševko. Tačnije, poziv radio-stanicom.
Bilo
suludo ili ne, značilo to da kreće nastavak akcije, ili nešto još gore, tek se
traži i naše djejstvo. A mi nećemo sada još jednom polemisati da li baš treba,
i zašto se čekalo da sunce opet nestane a mi se komotno uvučemo ponovo u toplu
kuću.
Brzo
smo svi na položaju. Izo Zametica, nišandžija, javlja da je udarna igla
zaledila, kako su i slutili, očekivali. Bih li ja razmišljao o tome ne znam,
srećom da oni jesu. I zbog čega je, za svaki slučaj, igla unaprijed ostavljena
u udarnom položaju!
Čim
su elementi za gađanje bili zauzeti mi ostali smo završili u skloništu. Kraj
minobacača su ostali samo Izo i njegov pomoćnik Refik Kurtović, svima poznatiji
pod nadimkom Mazalo.
Ispaljenje
se nije čulo. Mina je zastala.
Lutvo
je vrtio glavom, nekoliko puta ponovivši kako je on i ovo predosjećao. Led
unutar cijevi nije se mogao do te mjere očistiti, niti punjenja toliko čvrsto
privezati uz minu, da bi ona sišla do dna.
Nisu
imali dilema šta činiti. Već je Izo držao krampu u rukama i lagano kuckao cijev.
Lagano, pa jače. Ali ni nakon desetak udaraca mina nije skliznula.
Brzo
se uvjerismo kako ona druga mogućnost, izvaditi minu pomoću takozvanog
„lijevka“, ne može biti izvedena. Ima ko rukama praviti lijevak, ima i snage za
nageti cijev, po srijedi su objektivne okolnosti. Nije zaledila samo udarna
igla, i poledila cijev unutra, zaledilo je postolje za zemlju, kugla za svoje
ležište.
Tako
da je jedini preostali način - iščupati minu. Prethodno je Lutvo od mene
pokušao izvući saglasnost, odnosno mišljenje da li da još pokušavamo krampom.
Nisam
imao svoje mišljenje. Jedno je zamišljati, skroz drugo doživjeti.
Nije
mi ovo nepoznato, teorijski. Neću pitati, a djeluje mi da se i oni prvi put
susreću s ovakvom situacijom. Ako je i tako, onda su sigurno već pričali o tome
da se na ovakvome minusu ovo može i dogoditi.
Odluku
puštam njima, tek rekoh, kada se bude odlučilo da se mina vadi, da ću biti
jedan od onih koji će to izvesti.
Izo
se usprotivio. To je njegov i Mazalov zadatak. Ostali bismo trebali nazad u
sklonište.
Sada
je i Lutvo na tome insistirao, uz objašnjenje kako je još samo njegovo da bude
tu. Odnosno, meni je na volju, njemu dužnost.
Na
kraju ćemo i ostati nas sva četvorica, bez obzira što smo znali da ovo, u
ovakvim uslovima, nikako nije bez rizika. Mina jeste stala negdje oko polovine
cijevi i ako bi odmah skliznula ne bi trebala da ima potrebno ubrzanje da i
bude aktivirana, ali je već i sama usljed jako niske temperature postala ledena
i skliska. Izu ne smije ispasti pri vrhu cijevi!
***
Vrijeme
je. Izo je skinuo jaknu i džemper, zasukao desni rukav košulje, a izrazom lica
je otkrio momenat kada mu se vrh mine našao u ruci.
Samo
izvlačenje smo mogli pratiti na dva načina. Pratili smo kretanje ruke, ali i
probijanje novih, i sve većih graški znoja na Izovom licu. Negdje kada je bio
pri samom vrhu i nas trojica smo uveliko promijenili izgled...
Svi
skupa smo odahnuli tek kada se Izo osmjehnuo u trenutku dok je minu izdizao
iznad cijevi. Možda to i nije bila neka hrabrost, možda smo svi bez potrebe
strahovali, ali naše reakcije nisu bile takve.
Tapšali
smo ga svi, izašli su i oni iz skloništa. Jedino je Ševko ostao izvijestiti da
je na položaju sve u redu, ali i da od našeg učešća u akciji nema ništa, niti može
biti.
Odgovor
je bio jasan, nema ni potrebe. Akcija je zaustavljena.
Mi
između sebe, a pošto smo dobili i potvrdu da više nije bilo poginulih ni
ranjenih, niti se čula sada duža ili jača pucnjava, pričasmo kako akcije
zapravo nije ni bilo. Iza svega je samo pokušaj odvraćanja ustaša, ako su oni
bili nešto naumili.
Ja
imah i samo svoje misli. Ovim momcima nisam bio potreban, tu sam se zadesio da
gledam ono što sam znao da može, ali nisam vjerovao i da hoće ikad se dogoditi.
