„Oj djevojko, mala momo,
ja sam jedan, konj mi jedan,
može l' biti, dušo moja,
konak u tebe?“
„Oj junače, mlad' junače,
ti si jedan, konj ti jedan,
težak će ti konak biti,
ovdje u mene.
7. novembar 1993.
Težak, brate, nepokojan
i sam od sebe;
Konju će ti zobi biti,
i bistre vode;
Tebi, mladu, nepokoja,
s večer' do zore!“
U
jednome nismo pogriješili. Bar su Salja i Hajdar napunili po onaj kanister
čiste šljive.
To
zadovoljstvo je prekidano sve češćim pogledima ka nebu. Ono što je mirisalo na
kišu, po svemu sudeći biće mnogo gore. Naglo se namrači, mutnim oblacima koji
će se prolomiti.
Insistiranje
na povratku bi bilo suludo. Ne bi nam bilo prvi put da tako pokisnemo, ali je
problem mrkli mrak. Mogli bi hodati, ali da ne znamo kuda. Da se vrtimo ukrug,
ili da odlutamo bilo kamo.
Kad
se izbora nema, brzo se dogovori. Neko će nas već razumjeti, i naći ćemo mjesto
gdje jutro da sačekamo.
U
čoporu od nekoliko kuća na kraju sela, gdje dođosmo uzeti još tih par litara,
shvatismo svu našu zabludu. Kao, svi bi nas rado primili ali nemaju mjesta.
I
uvijek smo ispraćani riječima kako će nas neko zasigurno prihvatiti na konak.
Ako ne ovdje, onda malo dalje, kod jednog domaćina koji sam živi, i kojem bi
trebalo biti drago da mu malo samoću razbijemo.
Pritisnuti
sve jačom kišom, pri čemu je sad jedino Hajdar ćutao (on se pokazao kudikamo
pametniji od nas dvojice, jedini je nosio kabanicu), odlučismo odmah potražiti
tog domaćina.
Vođeni
smo lošim predosjećajem, ali nam to bi i jedina vodilja.
Toliko
smo Salja i ja već bili nakisli da se nada vratila, računasmo na puno
sažaljenje.
Bolje
bi bilo da se nada nije vraćala, razočarenje bi bilo manje:
-
Bogami mi je žao – ne samo ton nego i lik
starine, kakvih je moralo biti u svakome selu, prepunih sebe i odbojnih prema
svakom strancu, nagovijestilo je da razgovor neće dugo trajati – treba večeras
da mi dođe sin iz Sarajeva, s porodicom...
Mislim
da je do kraja pomenuo i kako je za njih i sobu spremio, ali je meni bilo
dovoljno to što sam već čuo. Podsjetilo me sve na sličnu situaciju u Dujmovićima,
a koju bez obzira na izvjesno teže posljedice nisam želio ponoviti.
-
Laže – rekoh Salji i Hajdaru koji me razočarano
dočekaše – ispričaću usput, nemamo puno vremena, ali mi ga ovdje nećemo
prenoćiti!
-
Idem ja pričati s njim – uz psovku Salja reče, i
htjede proći pokraj mene.
-
Jok! – zaustavih ga rukom – da me sad moli ja ga
ne bih kod njeg noćio. Već sam pokis'o, neka kisnem još. Kisnuću k'o čovjek.
Raspištoljićemo naniže, na cestu moramo izbiti. A dolje ćemo već nekako
naložiti vatru...
