IV - 56 / Neke se kockice posložiše

 

L'jepo ti je rano uraniti,
dvor pomesti, vode don'jeti,
na vodici cvijet ostaviti.
 
Kad mi dragi na vodicu dođe,
nek mi cvijet na vodici nađe;
 
Nek zna dragi da sam dolazila,
i na vodi cvijet ostavila!       

 

 

             I o Trošnju, ali i o našem odlasku na Vučevo, akciji koja se sprema, imali bi Dževad i ja sigurno pričali cijelu noć. Da je vremena. Ćutanje koje među sobom podijelismo jasno nam kaziva kako je ovo bilo sasvim dovoljno.

Nama se žuri, a još je toga što želim s njim podijeliti, siguran sam i on s mnom.

-          Još da ti objasnim zašto sam u artiljeriji – prvo što mi je na umu poslužiće i da presiječem tišinu koja je u ovom trenutku tako suvišna – zbog Majora, to je njegovo naređenje. A ja za tog čovjeka nemam riječi da opišem svoje divljenje. Iako se sudbina sručila na nas Trošnjane, znaš da i naše krivice ima. Ovo što je Major ovdje uradio je za poštovanje, za klanjanje. Zaslužio je da preživi, ali i da mu se spomenik digne. Pored onog, partizanskog, samo još ljepši. Bio sam na Igmanu, Bjelašnici, Grepku, ali ovo nema nigdje. Istina, jak utisak je na mene ostavio i Buljubašić, više ciljam na ukupno stanje. Nije mi drago što moradoh vratiti pušku koja me kôšta tolikog truda, i to prije nego iz nje i metka ispalih na četnike, evo me vidiš sad s lovarom, ali ja sam donio odluku: Dok bude ovaj bataljon postojao, dok njegov komandant bude Major, biće i mene u njemu. Nema druge jedinice u koju bih otišao, ama pa da imam pet obroka dnevno, da... ne znam ti šta!

-          Svaka čast. Ako je tako, nabaci je još jednom – ponovo osjetih snažni stisak njegove ruke – ja o tome nisam razmišlj'o, ali baš tako i sam osjećam!

-          Ima li ovdje još šta nova? – pitah to u želji da mi čim prije pusti ruku, kako bi bol koju trpim ostala neprimijećena.

-          To ti je to. Više sam noći noćio u Titovoj vili nego je i on sam. On je, kažu, samo dvaput. Znaš kako je gore sređeno. Joj, ljepota. Bilo je i ovo, prvo su četnici dobro razjebali, pa smo i mi morali sebi prilagoditi za rad. Jah, gore je u jednoj kući nađen dnevnik neke Srpkinje.

-          Čuj? Šta piše?

-          Jebla majku, fer je. Ja je ne znam. Koliko sam razumio, ti bi je možda mogao poznavati. Neđe je tvoja generacija, možda još i godinu mlađa. Nekako tako. Sestra nekog Siniše, meščini.

-          Joj, znam je. Hm... ne može mi sad ime... Na vrh mi je jezika, ali sjetiću se... Sanja!?

-          Jeste, Sanja.

-          Ja se nijesam baš družio s njom. Ona je poslije podne išla u školu. Sinišu sam znao. Meni se ni on nije činio lošim momkom. Šta ja znam, da li zato što su ovdje bili manjina. Baš me zanima šta je pisala.

-          Joj, to ti je kao roman. Ona ti je svaku veče pisala po stranicu-dvije. Prisjećala se najviše ranijih dana. Plakala je dok je pisala, pitala se gdje je raja s kojom se družila. Spominjala je Mrkog, Cirolija i još neke. Ne mogu ti ja to najbolje prepričati, al' prāvo je pisala. Ono, mora biti da je iskreno. I ovi su neki plakali dok su čitali. Eto, ja je ne znam, ali ako je i pola od srca - dobro je. Znači da svi Srbi nisu isti. Pominje ona i Miloševića... Mor'o bi pročitati, ne mogu ti ja ovako ništa dočarati.

-          Jah, to je bilo još dok se vjerovalo kako ovo neće potrajati. Vidiš, ja u to više ni najmanje nisam siguran. Zato ja u svom dnevniku ništa ne detaljišem.

-          Ja, Boga mi, detaljišem. Pišem i ja dnevnik. I to - sve, svaki korak. Nek se zna. Ko mu jebe mater, znam sebe. Ništa neću uraditi čega bih se nekad stidio. A ako me ubiju, nek bar znaju koga su ubili. Već sam se osvetio, a vjerujem da će toga biti još.

-          Ja još nisam siguran. Ali, evo imam trideset šest mina, da ako makar jedna pogodi gdje treba. Nego, čudo da Sanja takav dnevnik nije ponijela sa sobom, nije zar da ga je namjerno ostavila.

-          Baš si budala. Zar misliš da smo mi na Tjentište ušli tek tako... Šalim se, njen je dnevnik nađen kad su naši prvi put ulazili ovdje.

-          A sad? Kako je sad bilo? Je li istina da nikog nije bilo kad ste napadali?

-          Ko ti je samo to rek'o?

-          Ko mi je rek'o? Ne znam, ne sjećam se. Tako se priča.

 

Dževad zavrtje glavom. Zatim pođe prema drugom kraju prostorije u kojoj su ostali još bili zaokupljeni skicom, u mojoj glavi već potvrđenoj kao „plinska boca“.

-          Šeks, da čuješ ovo! Priča se kako nikog nije bilo kad smo ovo uzimali. Šta veliš?

-          Ko priča? Nek on ide na Prijeđelo! Ni tamo nema nikoga!?

 

Odmah se i ostali počeše smijati. Meni bi malo neprijatno, ali nikako da dođem do riječi kojima bih se ispravio.

U trenutku mi pada na um Adil Kovačević, gdje se i ja osmijehnuh zbog nadimka kojima ga svi zovemo. Sjetih se kratkog razgovora s njim, upravo o ovim događajima ovdje. Naš Tito je iskreno žalio što nije bio s ovim momcima kada su uzimali Titovu vilu, odnosno Tjentište. A osjetio sam i žal što nije bar s nama. Znam i koliko bi se on sada divio ovim momcima, a ja ih nasmijah.

Makar sam se postidio, s iskrenim nijetom da se ispravim, ali je vrijeme prebrzo proticalo da bi čekalo da ja smislim način, nađem riječi kako bih to učinio.

Umjesto toga, dobih detalje koji su mi nedostajali:

-          Uvijek će biti onih koji svašta pričaju – Dževad ovo posebno naglasi, aludirajući na ono što mi je najprije želio reći – rođak, vjeruj meni. I to su baš u ovoj vili boravili! Mi ih fino opkolili, zapucali sa svih strana. Tačno je da nisu odgovorili, nisu imali kad. Ne tvrdim da smo kojeg ubili. Ali, neki su zbrisali i u pidžamama. Neki bez čizama, pokoji i bez puške. Eto, da imaš vremena sad bih te ja odveo do kuće gore. Da vidiš plijen. Ono, nije sad to velika gomila. Ali jesu dvije puške, jedan pištolj, buljuk municije, jedne čizme, nekoliko uniformi, malo hrane, sitnog pribora... Helem, ne može se vala reći da smo se samo ušetali. Jesmo se mi i isto veče povukli. Pa, opet, osmatrali ovaj kraj, uvjerili se da čēta nema da se ovud više šeću. Jesu dolje glavnom džadom patrolirali. E onda smo od Majora tražili da nam dozvoli da se ovdje smjestimo.

 

                                    ***

Neke mi se kockice posložiše, neke će još pričekati. Odlučih iskoristiti priliku da i sam zavirim u onu skicu, dok sad svi pričaju o nedavnom zauzimanju vile.

To što vidjeh neće mi previše pomoći. Podsjeti me na crtani film o ptici trkačici, na planove Mirka Sekajatovskog.

Ipak, jedno morah priznati. Tehnički je skica bila besprijekorno urađena. Osjećah kako me to može samo više zbuniti, zadovoljih se onim što sam od Dževada čuo.

Odmičući se ipak primijetih jednu cifru u ćošku o kojoj se moradoh raspitati:

-          Šta znači ovo „petsto metara“?

-          To je krajnji domet – Admir je bio brži od Dževada.

 

Odlučih ne komentarisati dalje. Vjerovatno bih bez ovog podatka više vjerovao uspjehu projekta „plinska boca“, kako ću ga svakako i zavesti u dnevnik. Međutim, svoje sumnje neću unositi. Ne mogu ih ni sebi pojasniti.

Nisam o tome razmišljao, ali se povukoh i sjedoh na jednu sećiju. Da ne zaboravim, bar vjerujem kako je ona ipak dio i nekadašnjeneg enterijera. Biti u Titovoj vili a ne sjesti gdje je on možda sjedio, ili bar neko od njegovih prijatelja, bez obzira na sve, još osjećah kao mogući lični grijeh. Odatle ću s tim uživanjem slušati šta oni dalje pričaju, i sačekati da prođe i posljednji minut od Krnjovih pola sata. Pravih je već prošlo.

Srećom nisu bili dosadni, možda bih i zaspao. A to mi ne bi išlo na čast, u društvu sam ljudi koji su, naravno poslije Majora, najviše uradili otkako je ovdje rat počeo. Zato, trebam slušati i o tome što bi tek moglo biti. Kad završe ovaj zadatak, kad na Prijeđel bace plinsku bocu. Među hrpu četnika!

Paralelno zamišljam i našu stodvadesku. Da bar jednog i mi ubijemo!

I tako, dok se napolju, valjda, nije dovoljno smračilo. Što se poklopilo sa silaskom momaka koji su odmarali. S njima se samo ispitasmo.

Dževad ispraća nas dvojicu. Na vratima se i s njim pozdravljamo.

-          Nabaci je još jednom – govori mi najiskrenije – neću zaboraviti što si rek'o!

-          Ni ja!

 

Steže mi ruku. Neka steže, ne boli.

Malo boli, nema veze!

 

                                    ***

Boravak u Titovoj vili kontao sam pamtiti uglavnom samo po njenom nazivu, ipak iz nje izlazim pun osjećanja. Negativna se odnose na saznanje kako smo upućeni ka Vučevu, pozitivna o zauzimanju Tjentišta.

Brzo nalazim način da pozitivna prevladaju. Od nekoliko Dževadovih rečenica stvaram u glavi sliku nedavne akcije. Pretpostavljam kako je bio mrak, kakav je i sada, pa po izlasku iz vile pogled bacam u šumu iznad. Nije mi teško zamisliti par grupa po nekoliko hrabrih momaka koji se pažljivo i lagano primiču. Četnici si bili samouvjereni, nisu slično očekivali. A nisu dobili šansu da se snađu. Niti je bilo među njima dovoljno hrabrih da položaj brane po cijenu života. Razumljivo je da neki jesu uzvratili vatru, ali braneći vlastite živote i povlačeći se...

Ushićenje koje su diverzanti imali pri ulasku u vilu, zadovoljstvo plijenom, također zamišljam lako, prizivajući svoj razgovor s Titom. Pamtiću njegovo ushićenje, divljenje, oživljavam to množeći nekoliko puta i dolazim do spoznaje kako su se ovi momci osjećali. Pritom se osvrćem i na one priče, na koje sam i sam nasjeo, sad vjerujući kako su ti koji su ih skrojili izvjesno pred samu akciju sumnjali u ove momke. Ali je bitno da su oni vjerovali u sebe, znali da mogu.

Tim očima tjeram negativna osjećanja. Naš bataljon je izvojevao prvu veliku ratnu pobjedu, nemam više dilema da je ubilježim kao historijsku, mi smo sada na sličnom putu. Prvi smo krenuli u nastavak ove historije.

Ne može mjerilo biti kako neko drugi gleda na nas i naš zadatak, već kako ćemo se mi odnositi prema njemu. Ja vjerujem u nas. Slušam svoje riječi pri polasku iz Zamrštena, tad je prvi put pomenuta sumnja u nas. Svaakome ko je, ili ko još sumnja u nas dokazaćemo suprotno.

 Sutjeska, iza Vučevo