Ašik momče kroz mahalu
prođe!
Zumbul trava, moma plava,
zabolje je glava,
širi, dragi, b'jele ruke, tvoja sam.
I pronese od zlata
jabuku!
Zumbul trava, moma plava...
11/12. septembar 1992.
Na jabuci čudno ime
piše!
Zumbul trava, moma plava...
Čije ime na jabuci
piše!
Zumbul trava, moma plava...
Onoga je lijepa
djevojka!
Zumbul trava, moma plava...
Razumijem
ja znatiželju onih koji nisu svraćali u Titovu vilu. Na njihovom mjestu ja bih
već dosađivao s pitanjima.
Znatiželja
je jednaka. Samo oni dobro obuzdavaju nestrpljivost. Znaju zašto im je još
čekati. A svi zajedno osjećamo, neće još predugo.
Dušu
smo povratili, put je lakši, nema potrebe da se više uopšte znojimo, a ni da
previše žurimo. Promijenili smo i žamor, sad jedni druge možemo sasvim jasno
čuti. Kolona više nije fiksna. Samo je Krnjo i dalje sam na čelu, ostali se
šetamo.
Koristim
to tako da počinjem priču, stalno se šetajući od Crnog do Salka, bez bojazni da
me neko od njih ne čuje, ali smjenjujući njihove napore da povežu svaku riječ.
Zanimljivo
im je bilo slušati o aktivnostima diverzanata u vezi pokušaja da se konstruiše naprava
kraćeg dometa ali s predviđenom jačom efektivnom moći, zamišljenom tako da dvije
manje plinske boce pokreću treću, koja na kraju aktivira. Zamišljajući njen izgled
na Trebovoj su ovu grupu diverzanata i prozvali „odjeljenje plinska boca“.
Sumnjičavi
smo bili gore, ni sada uglavnom ne vjerujemo mnogo u to, ipak je sama priča o tome
zanimljiva, no postoji razlog zašto je skoro nisu ni komentarisali. Razumljivo ih
je više dojmio dio o sastanku na Trebovoj, koji je meni u Zamrštenu pogrešno
prezentiran a koji sam naivno prenio kako sam čuo. Sada smo zajedno došli do
zaključka koji nas neće obradovati, ali hoće probuditi nova osjećanja.
Trebamo
li biti uvrijeđeni, potišteni, razočarani... Trebamo, sve pomalo. Ali ne toliko
da u nama i dalje ne preovlađuju ponos i zadovoljstvo. Ne može prijatno
djelovati saznanje da smo sada ovdje ne zato što smo to zaslužili, već što
nismo zaslužili da ostanemo tamo!?
Istina
može imati gorak ukus. Ali nas u ovom slučaju nikako ne smije da boli. Mi se
moramo poravnjati s njom. Ima mjesta za njenu dogradnju. A mi smo ti koji je
trebamo dograditi. Pokazati, ako smo pošli zato što tamo nismo trebali ostati,
da ćemo ovdje biti zato što trebamo!
Mi
to moramo. Jer sada nema povratka. Nama je, svakako, biti ovdje.
***
Osim
toga, sada smo ionako već preblizu. Krnjo je dao znak da se ponovo zaustavimo.
On treba otići do linija, najaviti naš dolazak.
Zbog
čega smo posljednjih desetak minuta namjerno postali još glasniji. Da nas
osjete. Ali tek kad nam provjere lozinku, moći ćemo proći.
U
tom trenutku ponovo osjetih lakšu navalu znoja. Ne zbog lozinke, ona će biti u
redu. Zbog toga što smo tako blizu logora. Gdje nas sigurno čekaju. Samo, kako?
Neko
je i od njih bio na tom sastanku, vjerovatno Ćasara lično. Ako već nije imao
pravo da tada reaguje, onda sada izvjesno očekuje one koji su im poslati. Ima
li kod njega dovoljno vjere da trebaju prihvatiti one koji im stižu...
To
nam je najteže. Tek sada pokušavam Crnog potpunije razumjeti. Njemu je sigurno
posebno teško. Možda je baš ovo predosjećao, zato mu se nije kretalo iz
Zamrštena. Njegov će povratak izgledati još više ponižavajuće, nego naš
dolazak.
Ali,
sad nazad nema, ni njemu ni nama. Kao što nije važno ni ko je poslat ni koga se
očekuje, već samo i jedino - ko stiže. Između svega toga je vrijeme, ne koje je
prošlo već ono koje tek dolazi. I kojeg mora biti dovoljno ma koliko god ga
bilo. I koje mi moramo iskoristiti.
U
to ulazi i znak koji nam Krnjo daje. Možemo dalje.
***
Ali
ne i tek tako proći. Tu kraj puta dva momka čekaju. Da nas vide. Ne znam o kome
se radi, ali počinjem osjećati kako su sve do sada sumnjali, kako nisu
vjerovali da ćemo doći. Kako im se prevelikim čudom zamišljalo da će od noćas i
na ovoj strani imati minobacač. Ne onaj mali, već „pravi“ - stodvadesku.
Odmah
je i ovo jasnije. Nisu oni ovdje na putu da bi vidjeli nas, već minobacač!
Nema
veze, sam minobacač im nije mogao doći. Niti im, vjerovatno, sam koristiti. Ako
će se njemu diviti, moraće i nas trpiti. U svakom slučaju, skupa dolazimo.
Ostavljamo
ova dva momka, koji sami hitaju da najbližima jave kako se čudo dogodilo. Ovim
će se dijelom linije pročuti dolazak minobacača prije nego mi uđemo u logor.
Koji je nešto dalji nego pomislismo, nego što bismo voljeli da je. Mi, koji smo
prvi put na Vučevu.
