V - 5 / Tom stroju i mi pripadamo

 

Istom legoh, san me hvata,
dragi mi na vrata:
„Ustaj, mila, ustaj, draga,
otvori mi vrata,
pokise mi kabanica
sva od suha zlata. 

Što pokriva, moja draga,
devet djevojaka,
i deseto, moja draga,
mlado neženjeno. 

Sve devet ih, moja draga,
sunce ogrijalo,
i deseto, moja draga,
mjesec obasjao!“

 

         Nismo fenjer palili da bi vidjeli gdje nam je noćivati, nego je trebalo napraviti i raspored spavanja.

Prvi sam ušao i odabrao mjesto u kraju gdje fenjer visi. Zbog blizine police, na kojoj će sem fenjera mjesto naći i radio-stanica.

Odmah ću poslati i prvi telegram. Kratki, dok se ostali rasporede, samo da javim da smo stigli.

Mufo će do mene, brat do brata. Džemo je sljedeći, možda slučajno, možda prirodno, tek to svima i nije drago. Sitne prijepirke, našim rječnikom rečeno - podjebavanja, nisu isključena. Nadati se da neće biti prečesta. U Zamrštenu su još bila i dopustiva, ovdje nam ostaje vjerovati da će shvatiti kako je suzdržanost vrlina. Ako situacija uopšte bude pružala vrijeme.

Do njih su Zaim i Salko, da bi na drugom kraju ostalo mjesto za Crnog. Možda mu na taj način činimo uslugu. Teško je navesti tačne razloge ali je do sada uvijek, bez obzira o kome i kakvom je smještaju riječ, prisutna bila jagma za krajnja mjesta. Dobijali su ih oni s najjačim razlogom, ili autoritetom. Ja sad imam baš takve razloge, a Crni!?

Možda on ovo nije želio. Možda će se osjetiti odvojenim, kao neko ko ne pripada nama, ko ipak nije trebao doći. Još ništa ne govori, ali nešto sigurno osjeća. Makar je u dilemi da li može i ima pravo da bira. Tu je negdje koliba, šator ili šta već, odakle je prije samo par dana krenuo odavde. S njim je tada bila majka, ali sigurno i još neko, ko je tu još uvijek.

Možda je to rješenje. Ako nađe najbolji način da nam to kaže. Nije u pitanju hoćemo li ga mi shvatiti, nego koliko će sam sebe znati razumjeti. Taj izbor postoji, svjesno ili podsvjesno će se suočiti s njim. Tada će se neka osjećanja pročistiti, ne samo njegova nego i naša.

Zato i želim odmah upisati nekoliko rečenica u dnevnik. Zabilježiti prve utiske, koji su uvijek najiskreniji, i vrijedni da budu takvi zabilježeni.

U tome me ostali sprječavaju. Upozoravaju na fenjer, odnosno gas ili šta je već u njemu. Daleko smo do toga da znamo čime raspolažemo, i koliko bi ovo moglo trajati.

Priznajem da su u pravu, da je štednja riječ koja nam stalno mora biti pri mozgu. Ovdje i sada, pogotovo.

Ostaje mi samo da žalim što je to tako. I što neću ubilježiti prve, najiskrenije utiske. Kad ustanemo, ko zna, možda sve bude izgledalo drugačije.

Ako već tako mora, daj da se makar naspavamo. Bar bi nam prvi utisci trebali to omogućiti. Kako bi tek zaspali da smo dočekani slično kako smo ispraćeni!

Ovako je svakako bolje. Ugasio sam fenjer. Pitam se šta sada, da li i odmah poći snu u prigrljaj.

 Imali bi o čemu ćaskati. Ako smo nas petorica međusobne priče siti, tu je Crni. Zajedno sa Salkom bi mogao početi s našim upoznavanjem života koji nas očekivano slijedi. Ono malo razgovora u Ćasarinoj kolibi, još tako svježi i jaki prvi utisci, samo bi nam trebali pomoći da ih bolje razumijemo. Sve, ako je njemu do priče.

To ćemo još i pomnožiti s umorom, na koji nismo mogli biti imuni. Samo je bilo pitanje koliko će bezveze izgovorenih rečenica prethoditi nečijem upozorenju da je to bolje ostaviti za naredni dan, a ostatak noći ipak ispuniti tihim snom, kad nam to prvi utisci tako prijatno nagovještavaju.

 

                                     ***

U borbi želje za ćaskanjem i umora, pobijedio je umor. A da je bilo drugačije, možda bi bolje shvatili ono što nas je probudilo.

-          Je li ovo granata? – čuo se Džemov glas, ispod trećeg ćebeta.

 

Čuo sam mrmoljenje, nagađanja ostalih, prije nego sam sam podigao glavu. Međutim, u tom trenutku se ništa slično onom što nas je sve trznulo više nije čulo.

Zato smo mirno mogli čuti malo ubrzanije otkucaje svojih srca.

Moje može ponovo usporiti. Razabrao sam i nešto jače kapi kiše. Tukle su po krovu kolibe. Pokušao sam i sebe i ostale uvjeriti da je to ono što smo čuli. Nisam bio dovoljno ubjedljiv, osjećao sam kako većina dijeli Džemovo razmišljanje.

-          Hajte, ustajte – potvrda je stigla od glasa ispred kolibe.

 

Nije bitno da li je glas pripadao Koji, jasno je kazivao nešto drugo. Vremena za razmišljanja nemamo toliko.

Pokušati nam je najbrže što možemo doći sebi, te odmah provjeriti o čemu se tačno radi. Nekako sam shvatio da baš ja moram biti prvi.

 

                                    ***

Otvaram vrata kolibe. Iznenađenje!

Izgleda da je poodavno svanulo, samo se od tmurnih oblaka to nije tako naslućivalo. Još je i kiša toliko jaka da se vani baš ne mili. Dodajem tome još i kako nismo ni blizu da sasvim znamo gdje smo stigli, pa se držim osjećaja kako ne moramo previše ni žuriti. Dosad shvaćeno je ravno uvjerenju da je nama najpreče odmoriti se.

Ako smo već ustali, to bi trebalo značiti kako možemo krenuti s laganim slaganjem ćebadi. Prije toga odlučujem udahnuti malo ovog svježeg zraka.

Drugo iznenađenje! Zrak doista prija, ali ne i druga slika koju gledam. Masa je postrojena. U dva reda, kojima krajeve ne vidim. Malo zbog kiše, više zbog dužine.

Ni ja nisam ostao neprimijećen. Iz mase nam neko prilazi. Žurnim korakom, i čini se ne naročito raspoložen. Ali baš onako da odmah počinjem kontati. Tom stroju i mi pripadamo. I koji, izgleda, samo još nas čeka.

Još je neko izašao iz kolibe. Osjećam prisustvo iza leđa, ali nemam vremena nagađati ko je toliko znatiželjan i nestrpljiv. A sve su prilike kako to ni najmanje nije bitno.

-          Šta se ovo tamo dešava? –  rekao sam to, pitao sebe, onog iza sebe, ni ne sluteći od koga ću dobiti odgovor.

 

Snažno zagrmlje. Zvuk razbi posljednju dilemu.

Ipak je Džemo u pravu, jutros najjače grmi iz četničkih topova. I to ne previše daleko od logora. Biće da im je to i cilj. Može biti da ga za sada još traže, ne sjećam se kako sam čuo da su ranije ovuda padale granate. Uvijek ima i prvi put, ova je sigurno bila vrlo blizu. Sljedeća može biti još bliža, sve ovo je pripravnost na takvu mogućnost.

Sutjeska, pogled ka Vučevu