V - 22 / Nismo došli na izlet

Višnja, trešnja rod rodila.
  s burmama, s burmicama,
  među deli bašticama,
  bašticama baš.
Od roda se salomila.
  s burmama, s burmicama,
  među deli bašticama,
  bašticama baš. 

Ispod stida momče reče:
„Daj, djevojko, jedno oko!“ 

„Stan', polako, mlado momče,
dok mi majka za br'jeg zađe. 

Biće tvoja oba oka,
oba oka i djevojka!“

 

         Da bih misli što više smirio, odlučih dobiti bar toliko vremena koliko mi je trebalo da jednim pogledom prijeđem sve.

Na Crnom sam vidio što sam i očekivao. Nada mu je bila podgrijana, ali ne toliko da bi ovo doživio kao veliko razočarenje. Povratak i boravak ovdje, jednom je već prebolio.

Ni Jusmanci me nisu sasvim iznenadili. Bersim je, u ime obojice ljutito klimao glavom. Poruku koju sam jasno razumio. Tražio je, što sam mu bio i obećao, da će njihov dosadašnji trud biti nagrađen ostankom među nama. Promjenu Ćasarinih vizija im nisam stigao prenijeti. Nekako mi ih je bilo žao, a možda sam se nadao kako bi se Ćasara mogao predomisliti. Pogrešna procjena koju mi je sada prekasno ispravljati. Bilo bi im vjerovatno i teže, mogli su imati više vremena da se za što ovakvo spreme. O tome ću ja sigurno još razmišljati, oni više nemaju vremena. Odnijeće me u svojim pogledima drugačijeg, kao nekog kome su vjerovali više nego što je zasluživao. Zato, namjerno nisu ništa ni rekli. Misle da će mene tako više boljeti. A da im mogu bar objasniti toliko, samo da usporede svoj i položaj Crnog. Međusobno bi se rado zamijenili, kao da može biti drukčije. Kao da se osim sudbine iko drugi pita.

Možda će im biti dovoljno i ono što su vidjeli u blizini. S nekima se sudbina još nemilosrdnije poigrala. Potekle su i suze.

Hadžić Senad se grli s daidžom. Ne znajući kako je on, mada sa sasvim drugim namjerama, najdirektnije kumovao ovome, bar kad su njih dvojica u pitanju. Ni oni nemaju vremena jedan drugom objašnjavati. Ni vremena, a niti načina. Suljo bi trebao biti srećan zbog sestrića, ostaje uz nas. Ali, previše daleko od njega...

Nije Senad dugo plakao. Davno su civili otišli odavde. A bilo je sasvim dovoljno da ostali shvate kako je ovo samo rat, i ništa drugo. Svako ima neki osjećaj, ali se i on mora povinovati sudbini. Ne može Saju Madešku biti toliko drago što će sutra kuhati za manje ljudi, ni Faruku Kovaču što ispada da nije jasno pokazivao kako bi mu draže bilo opsluživati minobacač nego uporno nositi bolničku torbicu. Ne može ni nama biti svejedno, iako smo znali svoj status. Nismo ostalih.

Prije nego sam pogledom zagrlio i one koji su trenutno nedostajali, ne mogoh a da još jednoj činjenici ne kažem kako je sve ovo samo opredjeljenje sudbine. I mali Hadžić je sve do sada bio u ulozi bolničara, završio je, kao i Faruk, na Trebovoj organizovani kratki bolničarski kurs. Tako, ostaju nam dvije torbice, na nas sveukupno jedanaest. Uz nadu, da ni jedna neće biti upotrjebljavana.

A o Madešcima, Asimu i Amiru, razmišljam kao o jedinom dobrom u svemu. O jednoj dobro naučenoj lekciji, čije mi prethodno neznanje nije ocijenjeno lošom ocjenom. Niti ću osjećati žal što neću saznati kako bih se osjećao da se Ćasara predomislio, i njih odrekao umjesto Jusmanaca. Kao što se neću ni pitati da li je možda i on povezan s njihovim večerašnjim odlaskom. Ako su trebali i njemu nešto donijeti, svakako mu je zalud posao. Što, kao i sve ostalo, više nije ni bitno. Sem da nas jedanaest ostaje, a svi drugi idu.

I tako, ćutanjem sam im više rekao nego što je u samom telegramu pisalo. Koji su svi, bar jednom, ponovili. Naglas, ili u sebi. Ali svi, samo za sebe.

Ćutke su se i spremali. I pošli. Kada su i iza sebe ostavili tišinu. I nas u njoj. U tišini koja će postajati sve teža kako mi budemo postajali svjesniji ovog što nam se dogodilo.

Ako je moguće porediti, svakako je nama teže. Da ni o skloništu više nećemo razmišljati kao do sada. On je samo manji dio sigurnosti, kad smo podrazumijevali veći broj boraca oko sebe. Sada toga nema, kao ni odgovora kako da to sami nadomjestimo.

Nevjerica nas drži vani. Dugo nam neće dati unutra. A i noć se, kao za inat, smirila. Više nije slutila kiši, ličila je na prethodnu. S tom razlikom da smo u toj uživali.

 

                                  ***

Minuti su prolazili. I ničim se nije osjećalo ono što smo znali. Mnogo prije zore, bićemo jedini s ove strane Sutjeske. S ove strane ceste.

Pričaćemo o tome. Cijelu noć. Objašnjavaćemo sebi neobjašnjivo, shvatati neshvatljivo, i prihvatati neprihvatljivo.

Meni još i najteže. Svi gledaju u mene. Kao da sam krivac. Kao da sam nešto mogao promijeniti. A i oni znaju da iza svega stoji Major.

-          Šta misliš, je li Major malo poludio? – prvi mi je Zaim prigovorio.

-          Major zna šta radi – mada sam neko vrijeme razmišljao, dao sam odgovor koji se nije mogao bitno razlikovati od mojih ranijih i već toliko puta iznešenih stavova – samo je možda „malčice“ pretjerao.

-          Malčice!? E, ako je ovo malčice, šta možemo očekivati kad puno pretjera!?

-          On ne može puno pretjerati!

 

Iako sam razmišljao da dopunim ovakav odgovor, odustao sam. Bilo bi to ponavljanje svega što je ovdje i za ovaj narod uradio, podvlačenjem onih situacija kada ga kao i sada nismo odmah razumijevali. Ali, nisam nalazio svrhu.

Prećutao sam tako i ono što sam već ranije govorio, kako ni ja a niti iko drugi ima i pravo i kapacitet da komentariše Majorove odluke. Što bi diskusiju vratilo ka onom šta je bilo, a ne ka onom što dolazi.

Mi nismo ovdje došli na izlet, niti svojom voljom. Ne sasvim ni protiv nje. Ako nam se bilo buniti, više je vremena bilo dok smo još bili u Zamrštenu. Sada smo ovdje, a ovo noćas nagovještava kako ćemo uskoro početi saznavati i zbog čega.

Više nas je nego dovoljno da opslužimo minobacač. To je naš zadatak. Za sve ostalo brine Major. Bar bi trebalo!

Ma koliko vjerovali u to, pogledi su nam povremeno skakutali po praznini oko nas, koja nikad nije bila šira. Vidjela se gdje god bi nam pogledi odskakutali. Odbijali su se od Trebove i Zamrštena, probijali kroz Vučevo i Sniježnicu, protezali skroz do Crne Gore, samo povremeno bi zalutali čak do Grepka i Igmana, ili rodnih sela.

-          Jesu li ono u Madešaka automati? – to skakutanje se zaustavilo na Džemovim usnama.

-          Jesu – nekoliko je nas žurilo to potvrditi.

-          Šta je mali u tebe? – sada se obratio Senadu.

-          Ništa – ovaj mu odgovori skoro mucajući.

-          Ljepota Božija! Jedanaest nas, a mi imamo samo tri automata i Mufov tompson, četiri karabina i dvije lovare.

-          I minobacač! – dopunih ga.

padine i pašnjaci Vučeva