V - 28 / Pomjerih se s mjesta

 

Šećer-Zlato, da se ne varamo,
đe rečemo da se sastajemo: 

Al' u moje, al' u dvore tvoje,
al' u moju, al' u bašču tvoju. 

U đul-bašču đe jablani rastu,
jablan cv'jeta a ruža miriše. 

Kami onom ko za kim uzdiše,
k'o ja, majko, za jednom đevojkom!

 

 

         Tišina polako prekriva cijelu Dolinu. Mene tjera na nova razmišljanja. Da li ona samo označava kraj ovog što je bilo danas, ili najavljuje ono što možda noć skriva, u boljoj varijanti sutrašnji dan. Zbog čega smo od maloprije i ponovo spremni.

Teško mi je u svemu razgraničiti svoje želje i realnost. Možda je to, osim ranije ljutnje, ono što me još drži za grmenom. Ili način da sam od sebe prikrijem svoju nervozu. Svjestan sam kako večeras neću ništa više vidjeti što bi opravdalo moje zadržavanje, zbog čega već čujem zvižduke Džema i ostalih.

Svejedno, nešto me zadržava. Uvjeravam sebe kako je to želja da uživam u sutonu. I to onom njegovom najljepšem trenutku. Zapravo, u osjećanju tog trenutka. Koji se isplati sačekati.

Već je blizu. Sunce više ne viri, samo njegove zrake. Osjećam, prepoznajem da je to to. Suton nad cijelom Dolinom. I tišina u kojoj se još može uživati. Još puno minuta, dok se mrak potpuno ne spusti.

Hoću to. Hoću da ispratim i spuštanje mraka. Nigdje mi se ne žuri. Ne marim za nove zvižduke, sada i za Sajovo dozivanje. Miris srnećeg gulaša sam do maloprije još i osjećao, sad je želja za dočekom mraka odavde - jača. Gulaš neće nikud pobjeći.

Mrak ubrzano stiže, čak me tom brzinom oduševljava. Čini mi se kako svaki treptaj oka oduzima ponešto od dana.

Osjećam da svaki put kad nanovo otvorim oči imam pravo potražiti ono što je upravo uronilo u mrak. A to je ono najljepše. Doživljavam kao da mu sam pomažem. Da, recimo, dva brežuljka spoji u jedan. Koji će se, opet, samo nešto kasnije spojiti sa susjednim. I tako dok sve skupa ne postane jedan mrak.

Ovako precizne prilike ko zna kad ću ponovo imati. Lakše mi je otrpiti ta zviždanja i dozivanja, nego ovo propustiti. A ako me ne budu htjeli shvatiti, neću im ni objašnjavati kako čovjeku može pasti na um da u nečemu takvom uživa u ovakvom trenutku.

Obli me hladan znoj. Prvo, a potom se kompletan stresoh. Nije valjda da je to to, taj podsvjesni osjećaj!? Neću da vjerujem, ali za svaki slučaj pljunuh ustranu, i malo se pomjerih s mjesta. Objašnjavam sebi da čovjek nikad nije svjestan kad dijeli posljednju želju.

Ipak me ove misli ponovo učiniše nervoznim. Više nego u gluhljim dobima noći, kad sam sam stražario. Možda bih došao do toga da ako i jeste, bar ne moram žaliti jer mi se čini da sam uživao kako nisam odavno.

 

                                    ***

Zvižduk koji ću u tom trenutku čuti nije dolazio od Džema, ali ni od meleka. Tito me je kroz mrak tražio.

-          Jesi li vidio!? – pitanjem me zbunio, više nego nekoliko sati ranije.

-          Šta? – sačekao sam da mi se sasvim približi.

-          Gori... Ispod – zadihano mi je pokušavao objasniti.

 

Razumio sam. I okrenuo se. Da vidim što je on već vidio. Zato što je manje uživao.

Selo ispod nas je počelo nestajati. Iz prvih nekoliko kuća su izbijali plameni jezici. Koji će vrlo brzo progutati cijelo selo. A mene su zaustavili da dočekam mrak kako sam želio. Ovo ispod je svakako sad važnije.

-          Ovo su Mrkalji!? – bio sam siguran, ali sam ipak tražio potvrdu.

-          Jah, čovječe!

 

-          Hajdemo večerati – pošto sam još jednom pogled spustio ispod nogu, dočekan svjetlošću koja je bivala žalosno jača, prijeteći osjećajem da bismo i sami mogli biti osvijetljeni, ipak nisam želio nemoćno svjedočiti nestajanju još jednog našeg sela.

-          Šta ćemo? – s ovim pitanjem nije čekao da dođemo do kuhinje.

-          Idemo večerati.

-          Nisam to mislio. Nego, znaš li ti koliko je ovo blizu nas.

-          Znam, oko pola sata.

-          Pa?

-          Pola sata je dovoljno da s mirom večeramo.

-          Poslije?

-          Ne znam. Ali mislim da se ničeg boljeg neću sjetiti nego da se opet rasporedimo, i zauzmemo položaj za odbranu. Prema Mrkaljima. Da se rasporedimo, kao i danas, u polukrug, odnosno potkovicu.

-          Jedanaest ljudi?

-          I deset pušaka. Vjeruj mi, sto puta sam nas prebrojavao, uvijek mi je tako ispadalo.

 

***

Možda se moja neozbiljnost nikome nije dopala, ali tako nije izgledalo po tome kako su u gulašu uživali.

Sačekao sam da završe, pa tek onda otkrio kako sam razumio njihove povremene poglede meni upućene.

-          Idemo, Senade, u šator, da pošaljemo telegram. Treba mi dobra svjetlost i mir, moram ga nekako fino oblikovati, da me ne shvate pogrešno.

-          Šta ga imaš oblikovati – Džemo je požurio pokazati kako nisam bio jedini koji je ovo vrijeme razmišljao – traži da i nas povuku. Kratko - jasno!

-          Nećemo to. Mislim da imam bolju ideju.

 

Nisam ih previše držao zamišljenima, nervoznima, čim sam bio gotov ostavio sam Senada da prenese telegram, a ja sam ponosno stao pred njih.

-          Napisao sam da Mrkalji gore, to bi trebalo da je sasvim dovoljno da im naš zahtjev bude jasan. Nisam tražio da nas povuku, ali sam ih obavijestio da odavde ni granate nećemo ispaliti sve dok ne dobijemo pješadijsko obezbjeđenje, makar veličine jednog voda. Neka sad Major razmišlja umjesto nas!

Sutjeska, vegetacija