Ašikovah tri godine dana,
al' ne vidjeh fajde ni zijana,
nit' ja vidjeh svoje drago lice.
Samo jednom u tri godinice,
kako dušek po dušeku stere,
kako meće jastuk po jastuku.
24. septembar 1992.
A kad leže u meke dušeke,
kako jeknu, sva odaja zveknu,
kako huknu, džamli tahta puknu.
A ja jadan stojim pod penedžerom!
Da sam drvce, puklo bi mi srce,
da sam kamen, bih se rastopio!
Naša
bezvoljnost se savršeno uklapala u tišinu kojom je naš položaj poklopljen.
Granate koje su četnici ispalili, po običaju padale se daleko, razočarenje što
nam nije dopušteno da mi ispalimo još jednu, s obzirom na uvjerenje kako bi ta
morala biti kudikamo efektivnija, proziveli su to stanje bezvoljnosti.
Ćutali
smo, sudaranje pogledima i uzdisaji govorili su umjesto riječi. Logično,
prednjačili smo Džemo i ja. Najsvjesniji rijetke situacije kad se osjećamo
jednako i da jesmo i da nismo krivi.
Ne
žalimo mi za propuštenom prilikom, koliko je tuge što takvu, vjerovatno, više
imati nećemo.
***
Zato
smo bili veoma sretni kada smo nakon sat vremena dobili naređenje da opet
pokušamo, dvije mine isti cilj - njihovu haubičku bateriju na Đurđevici!
Brza
provjera vjetra, mala korekcija elemenata, i moj pogled na zaravan. Nisam
odbrojavao, samo sam se koncentrisao na četnike koji su bezbrižno tukli po
našoj pješadiji, jednako se šepureći.
Sada
su reagovali na naše ispaljenje, jedni su trčali skloništu, ali je bilo i onih
koji su zalijegali u mjestu. Pomislih kako ih mora biti i u zraku, vjerovao sam da će pasti gdje gađamo.
Sekunde
su prolazile, a meni je postajalo sumnjivo kako su onako zalegli. Sve mi se
pojasnilo kada su počeli ustajati. Drugo ništa niti sam vidio, ni čuo. Ni
bljeska, ni detonacije, ni četnika u zraku.
Slagala
je. Kod četnika je to bila češća pojava, nama je tek prvi put. Sjećam se kako
sam govorio za te njihove da su to bile one koje bi nekog ubile, i da im je dragi
Allah u pravom trenutku oduzimao tu moć. Da bih prikrio malo svoj bijes, nađoh
misli kojima se našalih. Mora da je pala blizu nekog od četnika koji tamo nisu
svojom voljom, koji su silom natjerani. Ako takvih ima!?
Istim
ubjeđenjem uvjeravah sebe da će ova druga potrefiti bliže nekog ozloglašenijeg,
možda i jednog od njihovih vojvoda lično. Dok su i ostali shvatali šta se
desilo, a ja naređivao da ponovimo po istim elementama, u sjećanje sam prizivao
rad njihovog saniteta kad odvozi nekog od komandanata, odnosno vojvoda.
Reakcija
četnika je bila slična, samo su sada imali manje vremena. Bljesak je opet
izostao, ali je detonacija ipak doprla do nas. Tupa, što je značilo da smo
prebacili! Važno je da nije slagala, naši su malo odahnuli, još samo da Major uvaži
da se ona prva ne bi trebala pikati.
***
Nije
uvažio! Za danas je dosta, iako mi tako nismo mislili. Do mraka je bilo
dovoljno vremena, mogli smo bar još jednom pokušati, sa samo malo manjim
daljinarom. Nadoknaditi onu što je slagala. Smio sam se kladiti da bi ovaj put
pogodili ravno među njih. Ali se ne pitasmo, Božja i Majorova su starije.
Možemo
i današnji dan zaključivati, i četnici se smiruju. Svi odlazimo u još jedan
noćni mir, s vrlo neizvjesnim sutrašnjim danom. Nama se nadati da će biti još
bolji, iako mi sebi nemamo šta zamjeriti ni za danas.
Dijelom
smo zadovoljni, iako je nešto žala ostâlo krivnju smo konačno odbacili od sebe.
Prvo nas je vrijeme prevarilo, drugi put smo ispalili onu koja nije bila napravljena
da se aktivira, a da jeste, treća ne bi prebacila. Sve to je bilo izvan naših
moći, u koje i dalje ni malo ne sumnjamo. Nema nas šta više spriječiti, samo da
nam se sutra dopusti da makar još jednu pošaljemo na Đurđevicu.
Zamišljamo
ratni kvadrat, u kojem ni jedno tjeme nije isto, ali su sva podjednako važna.
Mi smo na jednom, i spremni smo, četnici na drugom, a sigurno će izazivati,
naša pješadija je na trećem, ona će našu pomoć željeti, očekivati, samo da se
još poklope procjene naše Komande...
