„Oj djevojko, miluje l' te nana?“
„Milovala dok sam bila mala.
Sad djevojče pa miluje momče!“
„Oj djevojko, gdje si katmer brala?“
„Ludo momče, u tvojoj gradini!“
„Oj djevojko, da sam te vidio!“
„Ludo momče, šta bi učinio?“
„Oj djevojko, bih te poljubio!“
„Ludo momče, ti ne bi umio!“
„Od tebe bih, dušo, naučio!“
Pri
ulasku u kuću, dočeka nas još jedno iznenađenje. Što će mi biti draže, od svih
pohvalnih riječi koje Sutko poslije o nama kaže.
U
gostima su, meni sad već dobro poznata lica. Šeks i Ćuza, ponajbolji
diverzanti.
Bilo
bi mi žao da nisam ušao, ko zna kad ću imati sljedeću priliku da se s njima
rukujem. Izuzmem li kada igrasmo lopte, nikada ih ranije nisam vidio izbliza, ni
tada ovako, baš su onakvi kakve sam ih doživljavao. Sasvim normalni momci,
odjeće malo prilagođene ratnim uslovima. Traka oko glave jednog, lovački šešir
kod drugog, u obojice tespihi, kao i još neki detalji koji se baš ne ističu pri
svjetlosti fenjera, ali zato sasvim nadomješćuju nedostatak maskirnih dijelova
uniforme. Kod obojice automati, što ukazuje da su oni aktivno učestvovali u
ovoj šali na naš račun, kako ovu provjeru već u ovom trenutku osjećamo. Neću
pogađati da li je ideja njihova, ali i ako je Sutkova, bez njih bi mu bilo
teže. On jedini, kao komandir baterije, među nama ima automat, uz par Ćurevaca
i Jelečaka, još Redžo ima puškomitraljez, kao vođa izviđača, ali je štednja
njegove municije stalno potencirana. Dakako da bi rafali iz samo par pušaka
zvučali manje ubjedljivo.
Opet
sam nabasao i na rakiju. I opet me ne zanima odakle je, da li je i to došlo s
gostima s Trebove, ili još traju zalihe Sutkovog i Redžovog izviđanja. Nikako
mi se ne da da odbijem, bar mi je laknulo što Tito jeste. Zbog njega sam se
ograničio, nećemo se duže zadržavati. Tek da potegnem još jednom, dok svi
zajedno prepričamo i taj smiješni dio koji je podijelio raspoloženja ostalih iz
naše kuće.
Vrijeme
uzbune se taman potrefilo s negodovanjem većine da ne treba ovdje praviti
rovove. A kako su oni iz kuće onako napamet izlijetali, ne čudi da su svi došli
na istu ideju.
Dva
su rova ipak bila, a razmišljanja o tome da su napravljena na suprotnu stranu
od pravca iz kojeg je pucnjava došla nisu se stigla uklopiti u vrijeme koje su
osjećali da im je na raspolaganju. Još manje je bilo bitno ko ih je pravio. A
pošto ni svi nisu jednako brzi, to je moralo doći do gužve.
Kad
je Mufo pošao da se uvuče u svoj, još uvijek nedovršeni rov, on je već bio
prepun. Dok je Admin bio bolje sreće i uspio se ugurati pored dvojice bržih od
sebe, to Mufo nikako nije mogao učiniti protiv čak četvorice, koji su se
pomjerali dok je bilo moguće.
A
sve je iznudilo njegovu očekivanu reakciju. To je bilo ono repetiranje koje smo
nas dvojica čuli.
Nismo
razumjeli psovke koje im je upućivao, kao ni kako im je sve prijetio i izgonio
ih, ali mi nije teško da pogodim. Dovoljno ga znam da mogu scenu zamisliti kao
da sam i sam bio tu.
Ono
što ne mogu je zamisliti sebe u poziciji jednih, a ni drugih. Ni sebe, ni Tita.
Ne
mogu se zamisliti ni u poziciji Šeksa ili Ćuze, mogu pokušati u njihovoj
blizini. U nekoliko riječi koje su se dale razabrati, slutim kako se sprema
neka ozbiljnija akcija. Poštovao sam Titovu privrženost meni tako da ga nisam
sprječavao da pri ulasku u kuću zauzme položaj bliže njima. Više sam o snazi i
bitnosti akcije koja se priprema shvatao kroz ponašanje Tita, koji se trudio
uhvatiti svaku riječ, nego li sam sam uspijevao dočuti.
Ne
marim, ima vremena. Kad bude potrebno, i saznat ću. Što trebam znati, a
vjerujem kako bi tu moglo biti i našeg učešća. Tako da ću se Šeksu i Ćuzi i
nadalje samo diviti.
***
Kad
smo se vratili u našu kuću, opet nismo dočekani s divljenjem, ali je bar
ljutnja na nas zaboravljena. Svađa početa ispred rovova još je trajala.
Tu
saznajemo i preostale detalje. Adminovi „podstanari“ su bili Salko Pendek i
Zaim Barlov, čiji zajednički rov je tek počet i nikako nije pružao što njegov
jeste. Mufo je shodno svojoj građi, ali i ozbiljno svjestan situacije, radio na
vrlo komotnom rovu. Gdje su se uspjela nagurati čak četvorica, momaka koji su
odnedavno ovdje i koji nisu stigli ni započeti s kopanjem. Golobradi Eko
Poturak i Benjamin Merdan su iz rova izašli na prvi Mufov zahtjev, dok Kuko i
Enes nisu bili tako lake volje. Ako, bez njih ovaj događaj i ne bi bio ovako
veseo, odnosno pamtio bi se samo po ljutnji svih zbog lažne uzbune.
A
sve skupa nije bilo ni smetnja da ovi i dalje brane tezu kako je njihov
postupak ispravniji nego naš, Tita i mene.
Nama
je preostalo da ćutimo o tome, ali da se smijemo onom što se kraj rovova
izdešavalo.
