IV - 41 / Mi se ne pitamo

Frane se putom falio,
da nima lipše divojke
neg je njegova u polju:

U ruci zlatna motika,
nad čelom vrana kosica. 

Kada motikom zakresne,
junaku oko zabljesne;
Kada kosicom zatrepne,                       
junaku srce zadrhtne.

 

 

 

Moram priznati poraz, bez obzira što ću to učiniti ćutke. Šala s uzbunom djelovala je stvarno, rekao bih i nemoguća za prozrijeti. Za ovo danas tako nešto ne mogu reći.

Jasno mi je da je Sutko, vjerovatnije nego da je to nekome drugom povjerio, posmatrao posljednji dio vježbe. Ali to i nije bitno, koliko činjenica da nisam shvatao povod tih nelogičnih korektura.

Vježba je, moglo mu je i pasti na um da nas šalta s namjerom boljeg uvježbavanja. Tako sam se trebao i ponašati, kao i ostali što su. Ipak sam podlegao otporu nelogičnosti, reagovavši na način za koji sam očekivao prijekore a ne pohvale.

Što upućuje kako se u toj njegovoj ideji krije još nešto. A što je meni i dalje nedokučivo.

Poziv da do sela idemo skupa sve potvrđiva, dok moje nesmireno neraspoloženje čvrsto vodi ka tome da će on voditi priču, gdje ja neću samo ćutati ali ni istrčavati. Pokušaću koristiti moguće prilike da amortizujem svoj postupak. Jeste nas on pohvalio, ali ima ona narodna po kojoj kada konja hvale veći mu samar spremaju.

-          Vjeruj da sam ono od tebe i očekivao – kroz prepoznatljivi smijeh ubrzo poče.

-          Vjeruj, da ja od tebe nisam – kako sam se već pomirio da od svađe neće biti ništa, to sam se makar potrudio ne priznati glasno poraz.

-          Zato sam namjerno ono izveo, samo da vidim vaše reakcije. Svakako, velim, završavamo. Prišunjali smo se onom vel'kom grmenu, samo sam Nevzeti šaptao koje će vam korekture davati, dok smo ja i Redžo samo pratili šta radite. Ispalo je najbolje, neka ostali nisu komentarisali. Njihovo je da rade, Osmu i Adminu da računaju. Nego, kako bi ti postupio da je bilo pravo gađanje?

-          Da je bilo pravo gađanje – opet mi je bilo dovoljno nekoliko sekundi da se snađem – ovakvih korektura ne bi bilo. Vaše je da prvu vidite, drugu ćemo mi tol'ko privući da vam ni dvogled neće trebati, moći ćete odoka ocijeniti tih pedesetak metara lijevo ili desno, naprijed ili nazad, da bi na kraju treća išla ravno u cilj. To ti obećavam u svoje, Zaimovo, Oksovo i Adminovo ime!

-          Ne mislim da imamo toliko mina, za plotune, ali mi odgovara tvoj optimizam. Još sam sigurniji da nisam pogriješio što sam tebe stavio za komandira voda – zastao je, kao da na mom licu želi pročitati da li je vrijeme da kaže ono što još želi reći – ha, nije ti se dopalo lijevo - trista, pa desno - trista, pa još desno, pa opet desno... Vidio sam da si pomislio „Ma, koga ovo Sutko zajebava“. Svaka čast, baš sam se pit'o dokle ćeš izdržati. Znaš, koja je sljedeća korektura bila spremna?

-          Sad, mogu i zamisliti – konačno se i ja osmijehnuh.

-          Na zakletvi sam vidio novu formaciju – već smo se primicali kućama, tako da mu nije vrijedilo dalje provjeravati moju spremnost na njegove završne riječi – samo, nemoj još ništa ostalima govoriti. Ja sam sad u Komandi bataljona. Načelnik artiljerije. Po novoj formaciji, koja je došla iz Sarajeva, a koju moramo popuniti. Tako je sad Ahmo, formalno komandir baterije, al' nemamo nego dva vatrena voda. Da ne zbunjujemo puno ljude, nastavljamo raditi po staroj formaciji. Moramo, u novoj formaciji nema gromova, šesetki. Mislim, Lato i Džemo su sad komandiri vodova, ali je bolje da njih koristimo kao nišandžije, ovi ostali nisu još baš... Kontaš. A to je najvažnije... Isto tako, jako nam je bitan dobar komandni vod. Ništa se ne mijenja, ti nemaš ništa s Ahmom, oba ostajete na direktnoj vezi sa mnom, on za vatreni a ti za komandni dio. Eto, amidžić mi je, a ništa mu nisam rek'o. U tebe imam povjerenje, znam da nećeš širiti. Kako Major reče, nije bitno gdje je ko postavljen, već da se svak upotrjebljava gdje je najkorisniji!

-          S tim se apsolutno slažem.

-          Nisam ni sumnjao, rođo. Pametan si ti momak. Ako ovaj rat potraje, ja tebe vidim kao odličnog komandanta jednog diviziona!

-          Po mogućnosti, VBR. To mi je uža specijalnost! Šalim se, ja bih najvolio da se ovo sranje završi prije nego budem u prilici i da se pokažem kao komandir voda. Osim toga, bojim se da bi to bio predug rat ako bi potrajao dotle dok na mene dođe red da komandujem divizionom!

-          Svak bi normalan volio da se ovo čim prije završi. Ali se mi ne pitamo, već budale koje su ovo počele. Mi se samo prilagođavamo. A da bi ga završili što prije, mi se moramo naoružavati. Posebno artiljerijom, otkako postoji ona je glavna poluga svake vojske, majka svakog rata. Znaš da su tako govorili. Major je stoput rekao da se moramo bolje uvezivati sa slobodnim teritorijama, čvrstim komunikacijama koje će nam omogućivati stalan dotur, kako hrane tako i oružja. A kad smo raspravljali koga ćemo za komandira komandnog voda, znaš da je i Major rekao da te zapazio... Ove godine se rat neće završiti, a na proljeće počinje i naše napredovanje. Do sad su samo četnici. Ja tebe vidim dogodine kao komandanta diviziona...

 

Namignuo mi je, što sam trebao razumjeti kao podsjećanje da je ovakve razgovore bolje držati izvan suviše ušiju. Nije morao, to bih svakako učinio.

Njegovo namigivanje sam mogao i drukčije razumjeti. Baš i ne vjerujem toliko da Ahmu već nije ugrabljen muštuluk. On je sposobniji od mene da ćuti, makar mi se činilo kako mu se ponašanje dijelom već prilagođava toj vijesti. A ako je Sutka bilo strah da ću ja to saznati od nekog drugog, ni najmanje ga nije trebala plašiti moja tada moguća reakcija. Nikako nemam razloga ni na koga biti ljubomoran, posebno ne na Ahma koji je ionako trenutno u prednosti u odnosu na mene, makar zbog iskustva koje je on koliko-toliko stigao skupiti. Još sam i prošli put iznenađen, da sam uopšte i komandir voda. Mislim da više razloga za nezadovoljstvo mogu imati Zaim i Džemo, imaju više godina od mene, a to trenutno vidim i kao jedinu razliku među nama. Ali, rat je, a onda je Major uvijek u pravu, nije bitno gdje je ko postavljen.

Već smo krenuli svaki ka svojoj kući, mene pomisao na Majora umiri. U potrebnoj mjeri da mi neće biti problem ćutati, odnosno da niko ni s mog lica neće moći čitati o čemu sam sa Sutkom ćaskao.

Ćutaću, tu dilema nemam. Ostajem pri tome kako je to nerealno. Nerealno, ali je mojim ušima prijalo. Pred drugima ću ćutati, što ne znači da ću u grudima biti posve miran. Ako ne budem se snio u ulozi koju mi Sutko slatkoriječivo nanijeti, ne garantujem da u nekom periodu dosade neće mašta raditi...

jedno od uzvišenja, s torom, na Trebovoj