VIII - 46 / Nema smisla da nastavljamo s potragom

Osedlaću vranca, svoga vilenoga,
pa ošinut' preko polja zelenoga.   
Niz drumove rasplakane,
da povratim sretne dane
svoga mladovanja.   
Što mi rodnim gradom,prohujaše kradom,
i odoše pjevajući
za čergom cigana.
 
Stići ću ih jedne zore nasmijane,
kad nad gorom javorovom sunce grane.
Tad ću vranca zauzdati,
pa ću gorko zaplaakti,
vrisnut' do oblaka.
Vratite se, dajte za jade mi znajte,
ostalo je srce željno
mladih djevojaka.
 
Al' ko znade da mi do njih pute kaže,
uzalud ih godinama oči traže.
Uzalud se duša sjeća
djevojaka i proljeća,
jesen suze sprema.
Vjetri žutom lišću šapću tužnu priču,
minula je divna mladost,
povratka joj nema.
 
  /Rade Jovanović/

                       

 

 

To je i prvo na što ukazuje Džo po našem izlasku na Donju Kapovinu. Prije nego bilo šta drugo preduzmemo, trebamo se čuti s drugom grupom, odnosno s Lehom, koji ih predvodi. Vidjeti, zapravo čuti dokle su oni, koliko su daleko, te snimajući situaciju i odlučiti hoćemo li mi njih čekati.

Kako se na prve pozive nije javio, to Džo zaključi da vjerovatno prelaze neku udolinu, gdje je prijem sasvim loš. Iako su se čuli nimalo neočekivani, zlobni komentari da su se ti samo sklonili Šeksu s očiju, Džo naredi desetak minuta odmora, u kojima ćemo još par puta pokušati dobiti vezu.

Moja osjećanja počinju se mijenjati. Opušteno ponašanje diverzanata, u prvom redu Džoa, ono je što hrabri, što opušta i moje misli, ali se podsvijest javlja drugim tonom. Nestrpljiv sam čuti razgovor koji slijedi, čini mi se više nego sam Džo, ali iz sekunda u sekund jače strijepim zbog onog što će taj razgovor donijeti.

Ne odvajam se od Džoa, zaustavljam disanje vidjevši da će ponovo pokušati uspostaviti vezu.

-          Leha, javi se... Leha, javi se... – Džo je i dalje bio jednako smiren, ali s druge strane i još nestrpljiviji, nije čekao da prođe deset minuta.

-          Leha na prijemu – ču se s druge strane.

-          Leha, da li me čuješ?

-          Čujem. Reci!?

-          Leha, kako mene ti čuješ... Ja tebe slabo – sad je sumnjičavo vrtio glavom, a i ovo nije odgovaralo istini, čak smo i mi jasno čuli glas s druge strane.

-          Ja tebe odlično, reci slobodno!

X - 22 / Brujanje helikoptera

Na livadi nigdje hlada nema,
samo jedna topola zelena.
 
Pod topola sedefli hastali,
gdje 'no sjede lole i bećari.
 
Među njima i moj lola pije.
Neka pije, nek se na me smije.
 

 

                                  

Jedno nismo vidjeli, ali itekako osjećamo. Reagovali su i četnici. Prvo artiljerijom, a potom i preostalom avijacijom, tačnije helikopterima.

Od artiljerije neće vidjeti fajde, uglavnom se samo čuju ispaljenja, dok projektili završavaju u snježnim dubinama. Možda i samo kuraže svoju pješadiju, koja je izvjesno u panici, sve do sada niko od njih nije mogao ni zamisliti da će ovdje, samo par kilometara od Pala ili Trebevića, toliko duboko u okupiranoj teritoriji, gorjeti njihova sela i zaseoci. Pri čemu i ne znaju ni ko smo, ni odakle, ni koliko nas je.

I ne rizikuju odmah. Helikoptere ne koriste za bombardovanje, vrše desant, ali se ne spuštaju u našoj blizini, već bliže Palama. Za sada im je strah od napada na Pale preči od brige ko smo, odakle, koliko nas ima.

Vjerujemo da nismo mi jedini uzrok ovakvom njihovom odgovoru. Mnogo toga mi do sada nije bilo jasno, sada nemam takav osjećaj. Nismo imali vremena razmišljati hoće li drugi odraditi svoj dio zadatka, sve je bila nada, sada je tu uvjerenje kako o tome nismo ni trebali razmišljati.

X - 10 / Pod jednom kruškom

Košutice, rosna ti si!
Gdje si bila da si rosna?
„Bila bratu po djevojku!“

„Je l' daleko ta djevojka?
„Nije vrlo ni daleko,
tri konaka dobra hoda!“

„Ja kakva je ta djevojka?“
„Nije vrlo ni lijepa, 
lice joj je žarko sunce.

Mjesecom se zaklonila,
zv'jezdama se zakitila,
a cvijetom opasala!“

Loše je krenulo, a ne pušta ni osjećaj da bi mogli imati još nepotrebnih problema. Osjeti se to i u bećarcu. Vjerovatno bi stali na prva dva-tri, koji su odisali pobjedničkim prizvukom, da nije bilo onakve reakcije Jukinih. Nastavili smo pjevati, ali sada inatno. A svaki inat rađa i nervozu.

S pjesmom se u boj kreće, ali se s pjesmom i nervoza razbija. Ima je, mora je biti. Kumovali su joj Jukini, usputno nas natjeravši da razmišljamo, ali i bježimo od razmišljanja o svemu ovome što nam se, i na koji način posljednjih dana izdogađalo.

Deset dana se za nešto spremamo, uvijek više pokušavamo doslutiti nego nam se govori. Sabrani smo u Dragomiliće, gdje nas se drža nekoliko dana dok se spustismo malo niže. Tu se samo smjestismo, koliko da bi bili iznenađeniji brzim dizanjem na Igman. Gdje par dana iščekivasmo još neke jedinice, da one krenu a mi da se vratimo. Odnosno, da se ponovo iskupimo. U Delijašu, preciznije nekom selu iznad.

Kad prvi put čuh da neko izgovori Slavljevići, učiniše mi se predaleki, strani. Na kamionu se njihovo ime toliko puta pomenulo, da mi se sad činjaše kako dolazimo u neko poznato mjesto.

Šta znam o njima? Znam da su iznad Delijaša, da su na obroncima Jahorine... da se do njih moglo i iz Kerleta Luku ili Dragomilića, kao i s Igmana.