Crven fesić, mamo,
crven fesić, joj mamice,
crven fesić u dragana,
joj mamo, mamice.
Da ga hoće, mamo,
da ga hoće, joj mamice,
da ga hoće nakriviti,
joj mamo, mamice.
Medna usta, mamo,
medna usta, joj mamice, 17. avgust 1992.
medna usta u dragana,
joj mamo, mamice.
Da me hoće, mamo,
da me hoće, joj mamice,
da me hoće poljubiti,
joj mamo, mamice.
Dala bih mu, mamo,
dala bih mu, joj mamice,
dala bih mu srce iz njedara,
joj mamo, mamice.
Iako
je naša bajta više sklepana nego napravljena, jedna noć provedena u njoj je ono
što ćemo sigurno odavde ponijeti kao dio svoga sjećanja. Rado se prisjećati, i
pričati drugima. Nije bila lijepa, ali ni da se postidimo. Što je nama
najvažnije, zvali smo je - naša!
I
u ladi, i u tuđim, nikako nismo mogli cijelog sebe odmoriti. Zaboraviš na
kosti, pomuče misli! Uvijek nešto žulja.
Jutros,
ustali smo tako kao da smo ovdje od početka. Kao da znamo zašto smo, a ne
zanima nas kada ćemo odavde. Čak, sasvim bismo normalno prihvatili bilo kakvo
naređenje, pa i da ta akcija kreće za pet minuta.
Kanili
smo ponovo do borovnjaka, ali smo odustali. Učinilo nam se kako smo mi i jedini
koji tu još dolazimo. A već smo osjećali da smo postali dio okruženja. Osim
toga, imali smo i svoju bajtu.
Zvao
me je pukovnik. Kako bi pitao, da li nam šta fali. Malo me je bilo i stid
pitanja, ali sam se držao kao pravi komandir.
U
povratku sam o tome i razmišljao, kako ću im reći da imam šansu da ostanem
zabilježen kao najsretniji komandir, to mi je bilo lakše izgovoriti nego najbolji,
ne samo u ovom ratu, možda i u historiji ratovanja. Samo ih trebam zamoliti da
paze da se sami ne povrijede. Uporediću s nogometnim trenerom, koji je ekipu
preuzeo na kraju jedne sezone, obavio s njom pripreme i nekoliko prijeteljskih
utakmica, a onda se, pred početak nove sezone, povukao i smjelo izjavio da za
vrijeme mandata nije izgubio ni jednu službenu utakmicu! Blizu sam cilja, još
ćemo se neko vrijeme izležavati i odmarati, čuvati se sebe, a onda uz Božju
pomoć sretno preko Bistrice, kada ću cijelu grupu predati Majoru, bez ijednog
poginulog ili ranjenog!
Imali
su šta dodati. Trebamo predložiti Buljubašiću da nas ne pušta odavde. Prije
našeg dolaska je svega bilo, a sad je tako mirno. Četnici ni metka nisu
ispalili. Kako Kemura reče, oni za nas ne znaju, ali zna Bog!
Ferid
je primijetio nešto drugo. Najprije, njegov trud na Trebovoj odlazi u nepovrat
- skoro sav višak kilograma tamo izgubljen, ovdje je vratio. Zatim, poslije
ovdašnjih dva dobra obroka i četiri repete, trebaće nam se opet navikavati na
ono što nas tamo čeka!
I
Durići su se znali našaliti. Njima nedostaju galamdžije, oni koji nisu ništa
radili osim što su oblijetali oko Komande, glumeći da su prvi do Majora, što se
posebno primjećivalo u danima njegovog odsustvovanja. Tada se sticao dojam da
je u logoru više komandanata nego vojske.
***
Po
podne smo se u bajti okupili i složili
kako nam ne vrijedi „kukati“ - kako nam je, tako nam je. Nagađali smo koliko će
dana da liči na ovaj, kada nas, opet, niko sem kuhara neće ni primjećivati. I
danas, da smo otišli do borovnjaka, ni pukovnik nas ne bi „uznemiravao“.
Zato
smo počeli priču o samouticanju na traženje drugih načina popunjavanja vremena.
Ali, dok smo tragali za nekom idejom i otimali se utisku da nema lijepog i
ugodnog mjesta u logoru na kojem se već nismo stigli malo odmoriti dogodilo se
nešto čemu se nismo nadali, a što će nam se učiniti da je i jedino što nam je
nedostajalo da upotpunimo svoj boravak.
Došli
su nam gosti. U našu bajtu, na naša vrata!
Predvodio
ih je Šefedin Pezo. Bila je to kompletna ekipa o kojoj mi je pričao. Hasiba
Džombu sam prepoznao po Šefedinovom opisu, baš kao i Mustafu Bostandžića, koji
mi je još više zapao za oko, toliko je ličio na sestru. Četvrti je već morao
biti Bećirević.
No,
prve utiske zaustavljam na Mustafi. Svidio mi se, divio sam mu se, zbog lijepog
crvenog fesa. Ako je ikome pristajao, njemu je. Činilo mi se da bi i meni
„sjeo“ na glavu, ali sam odustao od zamolbe da provjerim. Drugi su bili brži.
Ne kao njemu, i meni kao što bi, ali svakome i od njih fino stajaše. Još, nije mi se samo radi toga
iz ruksaka vadilo ogledalo!
Radije,
još nešto zaključujem. Siguran sam kako ga nosi samo po logoru, previše je
uočljiv da bi mu se i dozvolilo s njim ići na liniju ili u akcije. Zato je,
valjda, nama svima tako pasao.
A
među njima se ne nađe ni jedan da nije znao nekog od nas, uglavnom Kemuru i
Adema. Svakako ćemo se lijepo ispričati, ali ispred bajte. Ipak smo je
napravili kako nama može biti, s četiri je gosta pretijesna. Kad je već i
vrijeme ovako lijepo, ne treba ni naše raspoloženje biti tmurno, tijesno.
