Kuda vodiš stazo moja,
meni više nije važno.
Ona, koju silno
ljubim,
ljubila je mene lažno.
Nježne riječi još joj
čujem,
i osjećam dah joj
vreli.
Zbog nje ne znam noć
kad pada,
kada sviće dan bijeli.
Tople usne, koje
ljubih,
lažnoga su bile sjaja.
Njoj se više vratit
neću,
nek suzama drugog
vara.
Nije Pohara samo pomogao nama, učinio je čega ni
svjestan nije bio! Mišo je to prvi shvatio, tako odlučio, samo mu se žurilo
nije. Sad je najprječe, za svaki slučaj, opet promijeniti mjesto. Ako ništa,
radi umirivanja najsumnjičavijih. Novi zadatak za Muja Rizvanovića.
Ovaj put nije želio nikakvih kritika. Vodao nas
je Perućicom više od dva sata, iako sam ja sticao dojam da je to činio u
dogovoru s Mišom, i to vrlo mudro.
Ne bih rekao da smo se puno odvajali od
puta, niti da djelomično nismo kružili, odnosno da smo se ponovo zaustavili
negdje blizu ranijih mjesta. Rečeno nam je da tu ostajemo do noći. Tako, skoro
pomislih da počinjemo ostvarivati Mujove zamisli o zimovanju ovdje. Danas bi
mogli govoriti o probnom danu.
Osjetilo se da s nama više nisu Atif Bičo i Mujo
Pačo, oni bi već imali puno zamjerki i sigurno tražili da nam se bar kaže
istina. Ovako, mi ostali ćemo strpljenja imati, do večeras makar.
Nekako ćemo naći način da prekratimo vrijeme.
Počećemo ćutanjem, uvjeravanjem da smo ovdje sigurni. Taj osjećaj nije kasnio,
pa ubrzo krećemo s pričom. Bolje rečeno, sa šaptanjem. Proteklih smo to dana
uvježbavali, sad mi se čini da smo blizu savršenstva. Na tihi smo govor toliko
privikli uši, da skoro niko nije imao potrebu bilo šta ponavljati, a uvijek su
čuti mogli samo oni kojima se obraćalo. Znali smo, dakle, procijeniti
udaljenost. Visinu šapata smo podređivali slušaocu.
Vodimo računa o sigurnosti, a sve se više trudimo
ne misliti ni o onima što su se odvojili, ali ni o onome što se još, možda,
dešava na Trebovoj. Sa ovog mjesta nismo sigurni da možemo i čuti ako se tamo
još vode borbe.
Izbjegavali smo pričati i o našoj trenutnoj
situaciji, pokušavamo vjerovati Mišu. Ako je rekao da čekamo noć, čekaćemo.
Neki su smislili način i da se malo zabave. U
jednom trenutku priđe mi Fudo, i započe razgovor kakav nisam mislio da ću u
ovoj situaciji voditi.
-
Kakav si ti u
pišpilu – pitao je, a vidjevši moju trenutnu začuđenost, dao i mogući odgovor –
ne bi trebao biti loš!?
-
Nije da se
hvalim...
-
Hajde, majke ti,
pobijedi ga. Ja ga više ne mogu trpiti.
-
Koga?
-
Muja
Rizvanovića. Sve se hvali da je najbolji, eno je četvoricu već saslušo. Volio
bih da ga hoće ko pobijediti, nego...
-
Eh, ja sam puno
bolji parova. Od mene i Adema Čola rahmetli, mislim da nadaleko nije bilo boljeg para.
-
Isto ti je to.
-
Nije. Za mene je
igra pojedinaca više sreća, čak mi dođe i nekako glupa. Pravi je pišpil kad se
igra u parove! Tu je jako bitno da saigrači znaju surađivati.
-
Jebiga, neće on
parova. On samo hoće da igra sam. Hajde, molim te, nije to neka razlika. Ja sam
siguran da ćeš ga dobiti. Nije on toliko dobar, nego nema ko da ga pobijedi.
-
Ne garantujem.
Mogu probati, ali ja i ne pamtim kad sam zadnji put igrao nasamo. Ne znam, ako
je tako dobar, što se on plaši u parove. Još ću mu dati da prvi bira, neka uzme
koga hoće. Ja bih uzeo Mufa, ali mu je nezgodno da jednom rukom drži karte.
-
Jeble li vas
karte – Mufo je odmah dao do znanja šta on o ovome misli.
-
Hajde, Žita samo
što nije pobijedio. A ja sam tebe već prijavio!
-
U redu – osjećao
sam da sam Fudu, na neki način, i mali dužnik – ali, ako htjedne, probaću ga
nagovoriti da igramo u parove. U tom slučaju ćeš ti sa mnom. Zato, da te odmah
upoznam s osnovnim pravilom. Najvažnije je da se mogući trefovi rasporede.
Dakle, dijeljenje dobija il gubi onaj što igra prvi. On u prva dva bacanja
izbacuje najsumnjivije, a partner u druga dva. Da se izbjegnu recke. Zato, kad
mi dijelimo, obojica trefove ostavljamo do kraja. Naravno, ima još nekih
sitnica, ali to ide vremenom, kad se partneri upoznaju.
-
Džaba ti je,
nisam te najbolje ni shvatio, jer ja sam to slabo i igro. A znam i da Mujo neće
htjeti.
Stigli smo taman na vrijeme. Upravo su završavali
i drugu partiju. Naravno, Mujo je i nju glatko dobio.
Malo mi je zasmetalo njegovo cerekanje, jer je
bilo glasnije od svakog govora. Nema straha da se može daleko čuti, ali u
ovakvoj situaciji mi djeluje preglupo. S druge strane, može se pozitivno
posmatrati. Svi okupljeni su djelovali tako opušteno, kao da danas trebamo
zaboraviti protekla dva-tri dana.
Kao nikad, vjerovah u uspjeh. Pobjeda u pišpilu
me nije zanimala, ali sam osjećao kako ćemo, noćas ili neku drugu noć, ali
zasigurno uskoro - biti na drugoj strani. Mada, zbog okupljenih, jednako
željnih Mujovog poraza, odlučih dati sve od sebe.
Do potpune koncentracije, željeh malo dobiti
vremena. Uzeo sam pogledati karte, tobože da se uvjerim kako nisu obilježene,
što je već sitglo Muja učiniti malo nervoznim.
-
A, de mi reci,
što izbjegavaš igrati u parove – htio sam još vremena, da ga učinim još
nervoznijim.
-
Kakav je to
pišpil! Ja da zavisim od nekoga!? Jesi li se to prepo?
-
Čega? Ja se samo
Boga bojim. Drugo, ja ne kockam. Treće...
-
Zar misliš da ću
ja ovdje mozak trošiti ni za šta. Još sam se ja umorio, četvoricu sam smlatio,
trojicu po dva nula. Samo mi mali Bonzo uze jednu, zajebah se onda, bacih
pogrešnu kartu, zaboravio koja mi je u kojoj ruci...
-
Eno sad! – Bonzo
je to negirao, pokušavajući da mi pomogne oko igre živaca.
-
Za med se ne
sikiraj, ja dajem za njega. Kako smo se i dogovorili. Znam da će te pobijediti,
samo što si takav. Rekli smo ti da ljudi nemaju, a ti kažeš da onda ne treba ni
da igraju. Vidi se ko se prepo – u Fudovom glasu je bilo ironije, ali i čiste
uvjerenosti.
Bilo je još priče, koja je sada krenula meni na
živce. Primoran sam da igram po pravilima koja ovdje važe, a koja smo mi u
Trošnju ismijavali. Pravilo da nakon devedeset poena igrač nema pravo na recku,
poredio sam kao kada u fudbalu tim koji vodi, nakon osamdeset minuta ne bi imao
pravo na penal.
Takva pojašnjenja su njega nervirala. Ne zbog
toga što sam prvu partiju nekako dobio, već što je cijelo vrijeme prijetio da
će prekinuti, posebno ističući da sam ga uspio iznervirati, i već gradeći alibi
za moguću konačni poraz.
Ipak, sreća je bila na njegovoj strani.
Majstorica je bila uzbudljiva, čak je propustio prvu priliku da pobijedi, pošto
nije imao pravo na recku. Tada sam i ja pomislio da je sudbina još jednom
pogledala na pravu stranu. Možda i jeste, čini mi se da bi on bio u stanju
izbucati karte, čak neko vrijeme ne govoriti ni sa mnom ni s Fudom. Ali, karte
su takve. Radovao se kao dijete, čak je na kraju poskočio, i pustao puni avaz.
Postao je „kralj Perućice“, „ušao u historiju“...
Vjerovatno niko nikad prije nije u srcu Perućice
igrao pišpila. A ko zna da li će i poslije. Iako sam ga ubijedio da mi pruži
revanš. Dogodine!
Fudu nije bilo žao meda, meni njega jeste. Znam
da je ovako bolje, ljut Mujo Rizvanović nam ne treba. Iako su mi rekli
da i svakako neko vrijeme izbjegavam bilo kakve polemike s njim, da ne voli kad se neko
toliko mlađi „pravi pametan“. Mada bi svi voljeli da je još ljući, da sam ga
pobijedio.
Nisam Fuda poslušao. Ostao sam neko vrijeme s
njima, naletio na još nekoliko tema u kojima se nismo slagali. Vidio sam da se
jedva suzdržavao, ali ni izbliza nije bio isključiv kako ga je Fudo predstavio.
Možda se samo vratio u stvarnost, možda se ranije uglavnom kretao u društvu u
kojem su svi jednako mislili, ili u kojem je njegov autoritet bio jači od tih
nekih drugih mišljenja. U nekim je situacijama pokušavao da traži sredinu, iako
ni jednom nije sasvim napuštao prvi stav. Činilo se da mu je ovo nedostajalo.
Čak mu nije smetalo što je i on nekoliko puta čuo ono „Koji si broj“.
Nisu to bile ozbiljne teme, nije bitno ko je bio
više u pravu. Nešto drugo je bitno, ni jednom se prije nismo, ovoliko dugo,
puna tri sata, skoro svi okupili na jednom mjestu. Ono što se izrodilo iz jedne
partije karti, daleko je vrjednije od tegle meda. Osjećao sam da postajemo kao
jedan, da postajemo onoliko bliski koliko nam treba da na kraju uspjednemo.
Perućica
iznad Skakavca, iza Kikalo
