Na Patiji, visokoj
mahali,
B'jeli dvori Berber
Salihage.
U njim' raste
đul-Hatema mlada;
Ja kakva je, vesela
joj majka.
Vita stasa, a tanahna
pasa,
čelo joj je
altun-hamajlija,
obrvice s mora
pijavice,
trepavice krila
lastavice.
A dva oka dva vrela studena,
dva obraza dva đula
rumena.
Sitni zubi nizija
bisera,
vr'jede ruke šeher
Banjaluke!
Promaklo
mi je kako će biti još nešto. Zbunjenost sam suzbijao, zbog mjesta na kojem sam
se nalazio. Uspio sam se prošnjirati na par metara od Majora, čuo sam i više od
očekivanog, a osim riječi mnogo sam pažnje obraćao na Majorovo držanje.
Znam
koliko nam znači svaki teški minobacački projektil, razumijem i zašto Major
nije ostao blagonaklon prema tome da su iz topa ispaljena dva, a nemam
vremena dugo razmišljati šta to još imamo, za čime nije mnogo žaliti. Što o
Ćuzi znam je da je diverzant, jedan od najboljih, pitam se jesu li one male
šesetke ipak diverzantsko oruđe...
Da
izbjegnem da zbunjenost ispliva iz mene, povukoh se par koraka nazad. Odatle
slobodnije Ćuzu i pogledom nađoh.
U
ruci je držao isto oruđe kakvo je i Kemura zadužio, to sam bio siguran, samo
što meni trenutno na htjede u glavu da li se radi o RB-u ili RPG-u.
Nije
ni važno, neka i on bude uspješan. Da ne pokvari ovo predivno prijepodne!
Na
vrijeme sam saznao i šta je njegov cilj, tako da odmah pogled prebacujem na
izdvojeni stari klozet, udaljen nekih dvije stotine metara.
Njemu
je bila dovoljna jedna granata. Ne postoje tako vični majstori koji bi ponovo
sastavili ovaj klozet, od triješčica i komadića dasaka koji su se razletili na
sve strane.
Ne
pamtim Majora ovako veselog, od kako ga poznajem. Zaslužio je!
Svi
smo veseli. Osjećamo se moćnijima, spremnijima, uvjereniji smo u našu pobjedu.
Neka smo dosad u vojnu intervenciju vjerovali pedeset-pedeset, neka smo sad
sigurni kako je neće biti, za duplo vjerujemo da ćemo sami uspjeti!
Nije
me više briga ni ima li za danas još nešto planirano, niti se više osvrćem na
to što će stodvadeske do daljnjeg da miruju. Ne moram mozak zamarati takvim
pitanjima, vrijeme mu je da se odmori, što vjerujem najbolje ide uz ono što sam
čuo i ovo što sam vidio.
Do
sad smo rat samo prihvatali, može se reći ponekad i izbjegavali, bili prinuđeni
na to. Više neće biti tako, spremni smo svaki napad prihvatiti, a i uzvratićemo.
Uvijek smo znali i smjeli, sve više i imamo čime.
Vraćam
se riječima Šaćira Lugušića, koje ću još uvjerenije ubilježiti u dnevnik, možda
malo dopunjene, naša je sreća da imamo Majora. Koji nije slučajno došao među
nas, poslan je Allahovom voljom. Jedna takva glava dovoljna je da za probleme
koje smo imali, imamo i koje ćemo imati, uvijek iznalazi najbolja rješenja.
Potvrđuje
to ushićenost s kojom se vraćamo. Bez obzira što gađanje topom nije baš
pokazalo efekat koji smo priželjkivali, ipak je bio iznad onog što su sumnjivci
slutili.
Meni
postaje sad tek jasno zašto je Major odabrao prvo da se top isproba, iako bih
ja sigurno radio obrnuto. Gađanje topom jeste predodređeno izazivalo više
uzbuđenja, ali je i kod Majora bilo određenog skepticizma. U Ćuzu je bio
siguran. Zato nije ni žalio i taj jedan projektil. Važnije od njega je ovo naše
ushićenje, za bar stepen više podignut moral...
Podsvjesno
sam žalio što ne bijah u društvu Lata Krša i Džema Pekasa, Safeta Muslića,
Puškarice i još dvojice što su bili s njima, dok na Ćuzinom mjestu nisam ni
mogao biti. Ali ta žal ne može dugo trajati, znam da su ova požrtvovnost i
pogotci poklonjeni Majoru, da se bezbrižno osjeća bar narednih desetak minuta.
Dok ponovo ne uđe u svoju kolibu, i lati se karte...
Kako
i zašto se ispod Dragomilića rastasmo, to više nikog ne zanima. Niko i ne
pominje. Neka, samo nek smo mi svi opet
ovdje!
