Ja sam lovac
meraklija,
sva me zemlja
zna.
Nema staze ni
bogaze,
kud ne prođem ja.
Bilo kojom
planinom,
ili dolinom,
odjekuje puška
moja
k'o nebeski grom.
Puška grmi, perje
leti,
do pred samu noć.
Vuk lisicu, jelen
srnu,
zovu u pomoć.
Perkice ću za
šešir, 5. april 1993.
divljač na
tanjir,
i komšiji biće
časti,
za svadbeni pir.
A kada se lov
završi,
zna se običaj:
Iće, piće i
sijelo,
lovački je raj.
Kad zasvira moj
jaran,
a ja zapjevam,
djevojaka tu se
sjati,
broja im ne znam;
o medenim poljupcima,
da i ne pričam!
/Jozo
Penava/
Ako je u Kerleta Lukama i potijesno, na
Varizima je još uvijek prekomotno. Nikako da se načudim onima što uporno
izbjegavaju ići na položaj. Bar dok se još uvijek oko nas ništa posebno ne
događa. Još uvijek su na smjenama „Kokići“ i „Palavre“, i još uvijek nije neka
razlika biti jedni ili drugi.
A bez obzira što se vrijeme popravilo, što
proljeće sve više samo na sebe liči, nama je naređeno da se još ne oglašavamo,
ne pucamo s linija. Da ne otkrivamo gdje smo tačno, sve dok utomah i tek
povremeno prebiraju artiljerijom.
Usput štedimo i municiju, ali ne i po svaku
cijenu. Dolazak proljeća je otvorilo i sezonu lova na sve vrste divljači.
Posljednje dvije smjene su ustrijelile po srndaća, od prošle je ostalo i
nešto dokaza. Zapravo je Redžo Fisović već prvi dan sastavio sjajan srneći
gulaš, bez obzira što pretekle količine i nisu bile velike, i ostale su samo
zahvaljujući tome što je Latif bio njihov kuhar.
Imao je Latif vremena misliti o nama, da nam
ovaj jedan ručak bude bolji, i kuhari su se konačno izborili da na položaju imaju
i pomoćnika. Nije bilo lako pokretnu kuhinju dva puta dnevno prati,
snabdijevati je vodom i drvima, još teže najveći dio dana provoditi sam. U
našoj smjeni uz Redža Fisovića je Zajko Muslić.
Ukus srnetine, odnosno gulaša, izvukli su iz
Nedžiba Kovačevića protivljenje onima koji su tvrdili kako Redžo Fisović i nije
neki kuhar. Kako ne bi bio, kad je debeo, ili kao što Nedžib reče „jebeš
kuhara, koji nije debeo“!
Ukus gulaša je bio dovoljan razlog i da Salko
lako ubijedi Mema da mu se pridruži u okušavanju naše sreće, odnosno da i sami
pokušamo obezbijediti sebi još koji bolji ručak.
Dvije noći i dva jutra su njih dvojica išli,
ali se uvijek vraćali s istom pričom. Tragova ima, znači i još srndaća, ali ih
nešta kao plaši. Kako rekoše, njih se dojmi da su sami shvatili kako im je ovo
područje postalo preopasno, te da su mali izgledi da će ih se narednih dana
dati uloviti.
***
Ne toliko zbog njihove priče, koliko iz
dosade, posljednjeg se jutra Remzija i ja odlučismo prošetati. I njemu i meni
je ovo prvi put da idemo u lov. Za prvi lov smo smatrali dovoljnim to da znamo
kako četnici ne rane, a srndaći bi trebali, ako ih je još ovuda, to im i jeste
najidealnije vrijeme za ispašu.
Možda smo mi otišli dalje nego su Salko i Memo
ijednom išli. Zora je, kao s nekakvom mukom jedva svitala, snijeg tek prošaran,
pa da je koznakoliko bilo tragova, mi ih ne bismo primijetili. A nismo od onih
što znamo i jezik držati za zubima, pa ako smo slučajno kraj njih nailazili,
prije su oni nas osjetili nego što bi mi njih.
Kada je jutro počelo odmicati, i mi shvatismo
kako lov nije za nas. Ali se zato obradovasmo kada u povratku, na jednom
povisokom grmenu, ugledasmo nešto što mi prepoznasmo kao divlju kokoš.
-
Ako je pogodimo, dobro je, da se ne vraćamo
praznih ruku – brzo se složih s Remzijom – a ako je fulamo, reći ćemo da smo
pucali na jednog srndaća i promašili.
Remzija je bolji strijelac, on je pucao. I -
pogodio.
Veća početna radost - veće razočarenje. Ono u
čemu smo pogriješili, mi smo divlje kokoši zamišljali većima. Sad vidjesmo kako
su im golema samo perca. Da ih sve počupamo, namučićemo se. A tada bi u ruci
držali toliko mesa, da bi se morali složiti kako gledasmo i većih golubova.
-
Ništa – opet sam se odmah razumio s Remzijom –
reći ćemo da smo pogodili divlju koku, ako treba nije nam se teško i zakleti, a
onda slagati da je bila daleko, i da nam se nije isplatilo ići po nju. A Bog će
nam, valjda, već nekako oprostiti zbog svega.
Povjerovali su u našu priču, s tim da je Salko
znao kako nas dopuniti, i nečemu podučiti:
-
Jebo vas
tetrijeb, šta biste od njega. Ja i Memo smo mogli tri-četiri ubiti, ali je to
grehota.
***
Da je divlja kokoš drugi naziv za tetrijeba
nismo znali, a njega smo zamišljali još i većim. Što je rijetka životinja i
nije nas čudilo, još manje zanimalo. Od svega će ostati da svoj prvi lov nećemo
dugo pamtiti.
Još sam bio i sretan što je meni red da idem
po doručak.
-
Ponesi pušku – a
ko drugi, Fadil me upozoravao.
-
Koji će mi kurac,
samo da mi je teže nositi.
-
Samo se ti
zajebaji, nikad ne znaš kad može biti da se četnici ubace. Nije meni što će oni
tebe ubiti, nego mi žao da te pate!
-
Mah, možda bih te
i posluš'o, ali sad je kasno, ne valja se vraćati.
Svikli smo mi na Fadilova pametovanja, nije
kuhinja bila toliko daleko da bih se brinuo. Ali, čovjek uvijek, kada je sam,
mora nešto da misli.
Baš u času, kad znam da iza sljedećeg grmena
dolazi kuharski šator, naglo stadoh. Nešto sam čuo. Ili samo prizirem, pa mi se
učinilo?
Nije, nešto sam sigurno čuo! Samo par metara
iznad. Četnici nisu, do sad bi već nešto sa mnom učinili. Mora da je Redžo, ili
Zajko.
Samo je jedan način da saznam.
Dva koraka u šumu, i - saznah! Na par metara
ispred mene ležala je najljepša srna koju sam ikada u životu vidio. Istina,
nisam ih puno ni vidio.
Samo je malo prilegla. Tik pokraj puta koji
vodi od naše bajte do kuhinje. Ko zna šta li ju je privuklo!?
Ja je uplaših. Diže se, i ode. Nisam siguran
da je baš pobjegla. U svakom slučaju puno mirnije nego slušah lovce da pričaju.
Prvo me pogledala umilnim očima, pa tek onda pokazala kako i ona zna biti
„hitra kao srna“.
Sve traja svega nekoliko sekundi. Dovoljno
samo da se podivim njenoj ljepoti.
I, sreći! I svojoj i njenoj. Ko zna, da
ponesoh pušku, vjerovatno bih je i pucao.
Ovako, ostaje mi da ovima što nam na smjenu
dolaze kažem kako i njih čeka bar ovaj prvi dan - miran. Gdje su životinje
noćile, tu sutradan mirisa baruta neće biti.
Pitah se, ali i samo sebe, kako li ona znade
da ja pušku neću ponijeti.
Ja i odgovorih - osjeti životinja!
