Sinoć meni
dolazio dragi,
baš na vrata, i
dva i tri puta.
Ja ne smjela na
vrata izaći,
jer je babo
zatvorio vrata,
od njega se
zatvorila rajska!
Dragi hoda ispred
b'jela dvora,
i pogleda sahat
iz njedara.
Sahat kuca, moje
srce puca,
a zaludu ne
smjedoh izaći.
Naš odnos spram uvedenoj obuci se mijenjao,
prema ličnim raspoloženjima. Iz jednog ugla smatrasmo je nepotrebnom, ali je iz
drugog pogled uvijek upirao u korisnost njenu. Istina, ponavljala se, no
nerijetko bi svaki od izvođača izvukao nešto novo, i interesantno. Ipak je to
sve slutilo kako se ovaj ciklus obuke primiče svome kraju.
Manje se, tako, iznenadismo kada se logorom
proču o početku naše ofanzive.
Razloga da brinemo nismo imali, dopade nas
zadatak koji se nije puno razlikovao od ovog što smo navikli, samo smo pojačali
motrenje na Krbljinu zvijezdu, odnosno kompletan taj pravac.
Pokušavah se sjetiti da li ikad dosad bijahoše
jače borbe a da sam ja više bio izvan njih. Iza leđa naše pješadije, od koje smo dobijali informacije šta se dešava okolo.
Najviše nas i jeste zanimalo kako se drže naši
diverzanti, jedini od nas koji su u ovoj akciji kušali pravu borbu. Vijesti
koje su brzo došle bile su kakve smo priželjkivali, ali i očekivali.
Nismo ni sumnjali da će pomaknuti četnike,
gdje je informacija da su trojica lakše ranjena upućivala na ono bitnije,
nemamo poginulih niti teže ranjenih. Efekat je uvijek predmetom
neprovjerenosti, gdje je tako bolje reći nego sumnji.
Ono što nam je javljeno ubili su nekoliko
četnika, među kojima i jednog oficira. Što bi možda prošlo neopaženije, da nisu
donijeli i njegovu ličnu kartu. Stanovao je u istom ulazu kao i Zuhdija
Ožegović.
Zuhdija nije skrivao kako mu ta sama
informacija puno znači, no nije zaboravio na kasnijem postrojavanju istaći ono
što je u ovoj akciji od toga bitnije.
Kompletna situacija oko bataljona odrazila se
u manjoj mjeri i na naš diverzantski vod. Ukazala se ipak potreba da ih se
dopuni s nekoliko boraca, a nije manjkalo sumnjičavosti zbog prihvatanja nekih.
Pritom su pokazivani različiti aršini, kada je nedavno Zunđa Muamer priključen,
uz garanciju svog daidže Ahmeta Tahta, već prekaljenog diverzanta, to što nije
vojsku služio malo ko je i pomenuo. Ipak se oko jednog drugog golobradog
mladića, Merdana Benjamina, logorom čulo dosta komentara, sumnjičavih i do
mjere provokacija. Ponajprije zbog njegovog izbora da duži puškomitraljez, što
je uzimano kao neprimjereno za nekog ko nije služio vojsku. One provokativnije
riječi, od strane pojedinaca, optuživale su ga da se diverzantima priključio
zbog bolje hrane, te da puškomitraljez nosi zbog foliranja. U manjoj mjeri
spočitavano je Šeksu zbog prihvatanja jednog od Ćurevaca, koji je imao godina i
služio je vojsku, ali je njegovo tiho ponašanje nekima smetalo, a zbog
predrasuda da diverzanti po prirodi ne smiju biti ćutljivi, već drčni i bučni.
Odlično odrađena akcija diverzanata dodatno
ima na značaju jer su u njoj sudjelovali i ti nedavno prihvaćeni, pokazavši
kako je Šeksova intuicija kod odabira spremnih i pouzdanih ipak jača od sumnji
zlonamjernih. Jedan od njih, Muamer Zunđa je i ranjen, srećom kao i druga
dvojica lakše.
Mi koji smo bili sasvim izvan ove akcije na
tom postrojavanju smo imali ćutati, svi zajedno i nismo imali razloge za
veselja, zbog onog što se dešavalo na drugim pravcima.
***
Sem naših diverzanata, još se za Kijevljane
može reći kako su uz neupitno ratničko znanje ovaj put imali i sreće.
Oni su napali dvije četničke zemunice, u
kojima su bili neki odvažniji četnici. Niti jednog nije bilo ispred, a čuvši da
im se neko približava, iz jedne su bezbrižno otkrivali vjeru kako se radi o
njihovim susjedima, te se nekoliko puta čulo „Ko to 'oda oko kuće, ja brez
puške!“ Naravno, pošto je ispaljena prva zolja, kada su i shvatili ko su „gosti“
- za mnoge je bilo kasno.
Ostala je uzrečica „Ko to 'oda oko kuće, ja
brez puške“ - koja nam se dopala, i koja će se narednih dana toliko puta
čuti i na našim Varizima.
Jedan od ratnika čije herojstvo također nije
upitno, Fahro Nikšić sa svojim Jelečanima opet nije bio miljenik sreće. U bitci
za Rogoj naišao je na žestok otpor, jedan borac mu je poginuo, trojica ranjena.
Sve je uzrokovalo da se dio njegovih ponovo vratio nama, oni su procijenili
kako je on ambiciozniji nego li se za Zuhdiju priča.
Ovo je dovelo i do nekih razmirica između
Trnovskog i našeg bataljona, odnosno njihovog komandanta Godinjaka i našeg
Zuhdije. Fahrovi su bili peta četa u tom bataljonu, ali najnovija osipanja, za
što se, eto, i mi dijelom optužujemo, sve više je približavaju vodu. S druge
strane Zuhdija Godinjaka direktno ističe kao glavnog krivca što mi i dalje
imamo svega dvije čete. Mi vojnici se samo čudimo, pitamo jesu li potrebne, i
uopšte moguće ovakve situacije.
I bataljoni s Grepka su odradili što je bilo
predviđeno u prvoj fazi, nepotpune informacije kazuju kako su imali nekoliko
ranjenih, bez poginulih. S nestrpljenjem su iščekivali nastavak operacije, jer
su u drugoj fazi oni trebali biti na ključnim tačkama napada. Čula su se negodovanja
odozgo s obzirom da je nastavak kasnio, a za šta se okrivljivalo i nas i
Kijevljane i Trnovljake.
***
Svi zajedno smo već dva dana kasnije prisiljeni
da zaboravimo na nesporazume.
Četnička kontraofanziva je ponovo nas
zaobišla, ali je Fahro pretrpio još gubitaka. Bilo ih je sada i na Grepku, a
jedan je poginuo i od Vujnovljana.
Ipak, najdramatičnije su vijesti stizale iz
četvrte Trnovske čete, tačnije iz rejona Ljute. Zapravo bi taj rejon pao, da u
ispomoć nije stigao Ismet Paćariz sa svojim Bjelimićanima. Tako se ovih dana u
Kerleta Lukama više priča o tome momku, nego o Zuhdiji, Fahru i Godinjaku
zajedno.
Četnici su domalo povratili veći dio
izgubljenog, kada je stradalo nekoliko Kijevljana. Zapravo, krenuli su na
smjenu, smijeniti Trnovljake, koji nisu bili baš strpljivi. Četnici su to
motrili, samo su uskočili u prazne rovove. Kijevljani nisu slutili ništa,
ostaće ubilježeno da su još i dobro prošli.
***
U ovih sam desetak dana ispunio nekoliko
stranica dnevnika, s dobrim i lošim vijestima. Kada se sve smirilo,
prelistavajući ih vidjeh da se gotovo ništa nije promijenilo. Nekoliko
poginulih i tamo i ovamo, mi bolji za par zemunica, te nešto sredstava.
Čak je i u nemarima bilo izjednačeno, jedan
prema jedan. Što su Trnovljani poranili prije smjene nije nam novo, tek
shvatismo da nisu tačna naša razmišljanja kako je među četnicima uvijek sve pod
vojnički, sve „po PS-u“. Pokaza se kako i kod njih ima njihovih „Kokića i
Palavri“.
Ta njihova zbilja, koja neke od njih života košta, prijeđe tako kod nas, u vidu šale. Uz nadu da neće imati reprizu. Stvarnu.
