Slavuj pile, ne poj
rano,
ne budi mi gospodara.
Sama sam ga uspavala,
sama ću ga probuditi.
Otići ću u gradinu,
uzabraću struk bosiljka;
Mahnuću ga preko lica:
„Ustaj, ago, ustaj drago!“
I on će se probuditi.
S Dževadom sam imao poseban gušt šaliti se.
Remzija i ja smo, za vrijeme zajedničkog
boravka u Tarčinu, od Sulejmana Pekasa čuli zanimljivu priču po kojoj Dževadovi
i nisu pravi Ćerimagići.
Po toj su priči iz Lastve došli kao
Korijenići, tek u Trošnju uzevši naše prezime. Nismo puno vjerovali u njenu
istinitost, više nam je vuklo kao paralela o tri različita porijekla
Barlova, sem „pravih“ navodno su jedni Memići, drugi Balahe, odnosno što i u
Pekasima bi „nepravih“ a koji se nekad prezivaše Išćije.
Prisjećao sam se i da je neko navratio mog najmlađeg
brata Elvina da Sulja rahmetli zove Ičagom, bilo je jasno da je to ovoga
ljutilo, ipak se s djetetom sporazumio tako što su se dogovorili Suljo bude Ičaga
kad je snježno, a Elvin kad nijega nema jedan. Kakav je taj Ičaga bio nikada
nećemo saznati, a sve i da je bio Korijenić nije nam se činilo nekih valjanih
razloga da ovi mijenjaju u Ćerimagić, svejedno nam se cijela priča vrlo dopala,
posebno takvo to ranije prezime.
Za razliku od Mema koji je sve shvatio samo
kao šalu, Dževad se spremno pubunio. Time je sam doprinio da iz kratkotrajne
šale, sve prijeđe u dugoročnije zaboravljanje njegovog imena, čak su i neki
diverzanti, vidjevši koliko ga to nervira, sve češće Korijenić koristili kao
njegov nadimak.
Ja sam od ranije na tome da se kod sličnih
situacija ne treba buniti, jer ovako duže potraje.
Sve vremenom prođe, tako će i to. A i druge
šale koje jedan drugom spremasmo, ma koliko se činile i neprimjerenim.
***
Ja se uvijek samo nasmijem kada od nekog čujem
da će mu djeca ići u školu koja će nositi moje ime. Uz spremnost da na svaku šalu
uzvratim kada god mi se ukaže kakva prilika.
Kada su stigle prve kompletne maskirne
uniforme, bilo ih je jedva za sve diverzante i nekoliko članova Komande. Htjeli
ne htjeli, izgledalo je kako se diverzanti u njima šepure. Neću priznati da me
je to nerviralo, ali je malo ljubomore moralo biti. Bez mogućnosti da bilo šta
promijenim, jedne prilike dosadno i upadljivo zagledah jaknu na Dževadu.
-
Šta je
toliko zagledaš – Dževad brzo reče ono što sam i čekao – zar ne vidiš odoka da
ti je golema!
-
Rođak, baš to i
gledam. Nije golema, nego taman. Mislim, kad uračunam da ću je kratiti, da bih
zakrpio dvije-tri rupe koje će ostati.
***
Sem Dževada, posebna mi je inspiracija bio
Fadil Barlov. Jednog izuzetno lijepog i sunčanog majskog dana, umjesto
uobičajene obuke Zuhdija je predvidio usiljeni marš na obližnju čuku. Nije to
ono što me iznenadilo, jedan sam od onih koji je prihvatao kako će nam to samo
prijati, previše smo se i uležali. Mene je iznenadila jedna stavka u naredbi
koju je Zuhdija napisao, a Niina pred strojem pročitala.
Razmišljajući o tome, a u vikendici dok se
spremasmo za marš, opet se upadno pretvarah da nešto računam.
-
Šta li to ti, sad
računaš? – nije ko sam očekivao, ali je bilo važno da neko upita.
-
Čuo si Zuhdiju,
pročita zadatak, a onda kao prema nekim biva pravilima, na kraju iznese i
„planirane gubitke“. Jeste da nema smisla, ali ako u naredbi stoji „deset
posto“, moramo računati s tim. Nas je sada ovdje petnaest, a deset posto je
najmanje jedan. Tako sam sračunao, a pogled'o sam i datume rođenja, uzdam se da
je najpoštenije da bude „Bože, po redu“.
Par sekundi su ostali zastali, prebirajući u
sebi ko je među nama najstariji. Fadil je bio posebno osjetljiv na crni humor,
iskreno mu je usna zadrhtala.
***
Nešto manje je bio osjetljiv na vedrije
dosjetke. S jedne od smjena na Varizima, a koju sam ja preskočio, došla je
priča o tome kako se Ferid uspio našaliti s njim. Ferid nije nikada pušio, a
mada ni Fadil nije bio strastveni pušač, prvi se ponudio da mu za cigaretu
opere noge. Istina je da je Fadil sve shvatio samo kao šalu o kojoj će se
pričati do kraja smjene.
Nije mogao znati da će nastavak biti u Kerleta
Lukama, kada će svi redom od mene tražiti da „to gore“ obavezno unesem u
dnevnik. Uzalud se pravdao, pojašnjavao da to i nije bilo klasično pranje, više
pomaganje jaranu koji se prethodno neoprezno na straži povrijedio, uzalud je
bilo i moje navijanje da to nisam lično vidio, prvi je Nail podsjetio kako sam
ranije zabilježio kao sumnjivu njegovu bolest, te još i to da je sam Fadil
najgrlatiji da treba bilježiti sve što se oko nas dešava.
Neku noć se Fadil želio revanširati Feridu,
koji je prihvatio da sad on Fadilu opere noge za konzervu. Međutim, kada me je
Fadil požurivao da i to bude zabilježeno, samo sam mu rekao kako vic nikada
nije smiješan kada se ispriča dva puta.
***
Ipak, za ovo vremena najljepšom ostaje
anegdota s Remzijom i Salkom. Prije svega, što je nastala kao nevjerojatna
koincidencija, ili ipak, kao dokaz kako se ništa ne događa slučajno.
Kerleta Luke noću osvjetljujemo agregatom, pri
čemu se nafte sipa koliko može izdržati otprilike do pola jedanaest navečer.
Povremeno su, te posljednje sate Remzija i Salko koristili za odmjeravanje u šahu.
Bilo je negdje oko deset i dvadeset, i posljednja
partija za tu noć. Bila je zanimljiva završnica, pa sam bio među onima koji su
se stigli približiti kako bi je ispratili. Radilo se o pješačkoj završnici,
obojica su ostali s po jednim pješakom. Moj letimični pogled je pokazivao kako
će Remzijin, za potez prije izaći. U trenutku mi se učini da je Salko svog
pješaka gurnuo dva polja.
Kao u filmovima, u tom momentu se agregat
ugasio!
Dok je nađena ćuća, kako zvasmo fildžan u
kojem nam gori fitilj umočen u jestivo ulje umjesto u gas, osta sporno da li je
Salkov pješak trebao biti već na sedmom, ili tek na šestom redu. Sve ostalo je
bilo jasno, na sedmom - on dobija, na šestom - Remzija.
Sljedeće se odigralo kako je jedino i moglo.
Niti jedan nisu željeli priznati da je onaj drugi u pravu. Mi koji smo htjeli
biti pošteni, ne stigosmo biti dovoljno brzi. Ferid je, iako se sam ponajmanje
od svih nas u šah razumio, predvodio one kojima je ovo bilo s druge strane
zanimljivo, te se pojavi i grupa onih koji podržavaše Salka. Rasprava posta
zanimljivija od same partije, sve je izvjesnije kako jedna ćuća neće biti
dovoljna.
Otišlo je do iza ponoći, i dotle da se više
nije znalo ni ko je na čijoj strani, a kamoli ko je bio u pravu.
