Kolo igra u kazanferiji,
kolovođa Hata Maglajlića.
Visinom je kolo nadvisila,
a ljepotom kolo začinila.
Do podne je kolo preigrala,
a od podne jade zadavala.
Izgubila sitnu hamajliju,
naš'o ju je Kujundžiću Smajo,
pa je daje pobri Ahmed-agi:
„Na, ti vidi šta u njojzi piše,
čim je Hata Maglaj primamila.
Oženjeno i neoženjeno.
Oženjeno žene ostavilo,
Neženjeno pamet izgubilo!“
Na postrojavanju je bilo burnije nego je plan
predviđao. Admira nije ni bilo, pa su neki predlagali da se natjera odraditi
jednu smjenu, i tek poslije da se naredbom prebaci u diverzante. Sticao sam
dojam kako su ti tako i nagovoreni, od samoga Zuhdije, kojeg također nije bilo
na postrojavanju.
Ćuza je pokušavao preuzeti kontrolu, kao
rješenje je nudio da Šeks uzme izjavu od Admira zbog odbijanja odlaska na
položaj, ali je to ono što je većina vidjela kao čistu prevaru, samo
prikrivenu.
Pitanje je kako bi se sve, i kada završilo, da
sudbina još jednom ne podsjeti na svoje postojanje. U logor je stigao kombi - s
logistikom, naslovljenom na Admirovo ime!
Bilo je tu nešto dopunskog naoružanja,
preciznije bombi i tromblona, par osa i zolja, zatim nešto opreme, kao i
izvjesne količine hrane, navodno specijalno namijenjene za zadatke slične
našem. Ono što je meni još draže bilo, jeste potvrda da Admir i nije izmišljao,
pričao u prazno. Iako još o tome Admir neće govoriti, sada je vidljivo da sam
zadatak nije bez svog, posebnog značaja.
Osjetio je to i Zuhdija. Tek što je smjena
ispraćena na Varize, naravno bez Admira, pisana je još jedna naredba. O
pripremama diverzantske grupe za upućivanje u dubinu neprijateljske teritorije,
koju će predvoditi Šeks!
I tek što pomislih kako je Zuhdija u
međuvremenu sa svime upoznat, dođe informacija kako ova njegova naredba nema
nikakve veze s onim što Admir sprema! Navodno ga je neko nasavjetovao da na
ovaj način reaguje na pojavu onog vozila.
Vjerujem i u to, kod Zuhdije sam poodavno
otkrio tu jednu manu. Pretjerano, i neoprezno je povjerljiv prema drugima.
Jednostavno, ko god da mu dođe i o nekom kaže nešto, on to odmah prihvata.
Makar se sutra situacija sasvim izokretala, sada onaj drugi govorio o prvome. I
uvijek je važeća ona novija istina.
***
Bilo kako bilo, diverzantska će grupa krenuti
s pripremama. Bez obzira što se do samog polaska, možebiti neće znati gdje i na
kakav zadatak će se ići.
Pokušavajući da dokučim najvjerovatniji razvoj
događaja pretpostavljah kako će pripreme trajati nesmetano, a da će Zuhdija
strpljivo čekati da sazna vrijeme Admirove akcije. Tada će ga preduhitriti,
napisati svoju naredbu.
Meni sve dolazi kao loš predznak, ali i da
mogu – ne da mi se sad nazad. Ako bih nekako mogao, najrađe bih izbrisao sve
dane od Admirova dolaska!
Šeks je onaj kome je najteže. Odmah je
prihvatio Admirov poziv da mu se pridruži, odnosno da izabere ekipu, ili kako
su to zamislili - sve koji se jave, a sada isto od njega očekuje i Zuhdija.
Jedino mu preostaje da se ponaša kako i sama situacija.
Onaj prvi dio privodi kraju. Gotovo da i nema borca
u bataljonu s kim nije već razgovarao. Pomalo sam se plašio da su Trošnjani
zbog smjene zakasnili. I prije nego sam došao do njihovih razmišljanja u vezi
akcije koja se sprema, želio sam kod Šeksa vidjeti kako je prošao s ostalima:
-
Hoće li imati ko
čuvati liniju?
-
Nije to problem,
nego - hoće li nas biti dovoljno za Zelnegore!
-
Zar nas neće biti
više nego jesenas!?
-
Jesenas je bilo
drugo, jesenas su se neki javljali radi zlata i koječega, sad se ide samo da bi
se „radilo“!
-
Jah. Mada, ima i
do toga što se sve ovako poklopi. Nemoj me pogrešno razumiti, ali ni ja nisam
baš načisto koliko je ovo sve regularno, odnosno legalno.
-
Hajde, bolan, pa ko
bi bio lud da nelegalno ide pedeset kilometara u dubinu, da mu se tamo nešta „nedajbože
desi“. Sem toga, nije zar da misliš da je Admir sve ovo kupio svojim parama!
Prema tome, nije se ni za Zuhdiju sikirati. Samo je bitno da nas bude što više,
a lahko ćemo mi sa Zuhdijom! Nego, ima još nešto... samo ne znam kako da ti
kažem...
-
Jednostavno,
slobodno. Tako je najbolje.
-
Znam, ali ne znam
koliko je pošteno. Prošli si put nosio stanicu, a ova je još i teža. Zapravo je
i ne može jedan sam nositi. Nego, potreban mi je jedan koji će biti zadužen za
vezu.
-
Nije problem.
Koja je stanica?
-
Pe-er-ce, ili
prcovka - kako je još zovu.
-
Nikad čuo,
iskreno.
-
Ima uputstvo uz
nju, ja sam ga nešto već gled'o, nije kao obična rupovka, ali nije ni previše
komplikovana. Ima malo posla oko nje, uostalom vidjećeš, ugrabićemo negdje malo
vremena da je dobro istabirimo.
-
Nemaš brige, nego
– kol'ko reče da će nas biti?
-
Tridesetak. Ma,
to je i taman, jedino me brine što se baš niko od bolničara ne javi. Hajde,
eto, znao sam da ćemo vezistu riješiti, ali sad nekog brzo obučavati za
bolničara, još bi bilo i da slutimo...
Poslije ovog razgovora prešli smo u našu
vikendicu. S nama su još pošli Salem Čorbo i Šefa Kovačević, a činilo se kako
sam ja jedini iznenađen što se ovaj put nije više Trošnjana prijavilo.
Posebno je Šefa bio raspoložen to pojasniti:
-
Ja se Trošnjaima
i dalje najviše divim. I ovo je dokaz, uvijek jedinstveni. Ne k'o moji, najrađe
bi se nekad isklali među se. Znam da i među vama bude kak'a trzavica, ali to
uvijek ostane unutar vas. A da neko sa strane pođe na bilo koga od vas, svi
biste skočili, nebitno da je i taj više kriv. Ne mislim ništa ružno, ali mi
pravo dođete k'o Šiptari, k'o za njih što se pričalo. Da nisam u diverzantima,
ja bih... majke mi bih tražio da sam s vama!
-
Jeste to tako –
dijelom se slagah s njim – ali je i pitanje bismo li mi ovakvi bili da selo
nije stradalo koliko je stradalo. Osim toga, evo smo i spali na nas petnaest.
Od čega, sve više i lakše pojedinci nalazimo razloge da nam se tamo ne ide.
-
A i šta bi još neko?
Zar je malo što idete vas petorica!? Koliko je većih sela, a manje se ljudi
javilo!
Pošto ih ispratih, zadržah se neko vrijeme
ispred vikendice. Sabirao sam misli.
Ovaj razgovor nije mogao izmijeniti situaciju,
ipak jeste moje poglede na nju. Jedno je sigurno, Šefa je u vezi nas Trošnjana
sasvim u pravu, ja sam bio nepotrebno kritičan. Ali jesu li svi oni u pravu u
vezi ostalog? Možda i nisu, ipak priznajem da se mudrije ponašaju.
Javili smo se na zadatak, i to je ono što bi
trebalo da je naša briga. Dešavanja ovdje smo svojim izborom ionako prepustili
sudbini.
Meni tako još ostade jedino da se prisjetim
boravka u Visokom. Neću uzdisati, tek priznati sebi kako sam još tamo odabrao
prisustvovanje svemu ovome što se sada dešava. Isto srce me je otud pokrenulo,
i sada okrenulo Zelengori.
Vrijeme i da opet uzmem dnevnik u ruke.
Odustao sam od teških riječi, zapisah samo misao koja mi se posljednja javila.
Možda mi i ne biramo, tako nam se samo čini, a zapravo vjerno slijedimo
sudbinu.
