Pjevaj Maro, jagnje moje malo;
pjevaj zlato, dok si neudato!
Pomanje ćeš, kad kod mene dođeš, na um će ti padat' djevovanje.
Djevovanje, tvoje carovanje;
Tad nijesi ni car ni đevojka!
Nestrpljenje je ono što postaja sve jače.
Spisak je konačno zaokružen, ukupno nas je trideset i tri. Neki će reći
premalo, drugi previše, ali što duže razmišljam sve mi se više čini kako nas je
- taman. Samo da čim prije krenemo.
Načini prekraćivanja vremena su različiti,
snalazi se kako ko umije. Jurišnici su svjesni da će se iz dana u dan priče o
njima ponovo aktivirati, pa su osmislili da predoče kako su izdvojeni da bi
lakše uvježbavali preživljavanje, pri čemu je jedini razlog što nismo i svi
tamo - smještajni kapacitet.
Jedne se prilike, dvojica od njih Zunđa Muamer i Tahto Ahmet prošetaše Kerleta Lukama, demonstrirajući nešto od „uvježbanog“.
Pred jednom ovećom grupom su povremeno iz džepova vadili pomalo sijena, i jeli
ga. Niko ne vjeruje da tamo doista tako rade, ali i ako je asocijativno -
nije im za pozavidjeti. Ako je i samo šala, simpatična je.
-
Koje ste vi štetočine – Remzija Čorbo je prvi
reagovao – ljeto nastalo, a vi trošite sijeno. Hajdete sad pasite, a sijeno
ostavite za zime.
***
Lako se da pretpostaviti kako ono što nas na
Zelengori čeka nikako neće biti zabava i uživanje, ali i ne zamišljam da bi
moglo biti baš tako sumorno. Zato sam i predložio Salku da se i nas dvojica
pridružimo u tim preživljavačkim pripremama, bar onima koje su podnošljivije.
I mi smo dobili sljedovanja nekih neobičnih boca.
Izgledom su podsjećale na jogurt, a meni se najmanje dopadalo što je jedan od
sastojaka bio vrganj, zbog čega sam nekoliko dana i oklijevao s probanjem. Ni
dalje nisam vjerovao u njihovu moć koliko su kazivale priče, koje se odnekud
pojaviše, ali je sve izvjesnije da ćemo ih nositi na Zelengoru. A kada je već
tako, onda i jeste bolje što prije se početi privikavati na njihov, zasigurno
betan ukus.
Do polaska su nam na raspolaganju po dvije
manje i jedna veća boca. Manje odmjenjuju jedan obrok, a veće su dovoljne za
cio dan. Tako, bar pričaju.
Ono za šta priče nisu bile potrebne, to su
„normalne“ konzerve. Dobili smo i njih po nekoliko, ostali nisu trebali za njih
da znaju, a i sami smo žalili ovdje ih trošiti. Na Zelengori će dakako biti
potrebnije. A radije ćemo se, ako bi nam bilo teško nositi, osloboditi neke od
onih boca.
Doručak je bio uobičajeno tanak, ali ovoga
puta i poslije prilično mršave večere. Idealan dan da oprobamo one
visokovitaminske i visokoproteinske boce. Ispili smo ih, upravo kao jogurt.
Iskapili. Deset minuta je bilo dovoljno da ponovo osjetimo glad, još jaču.
Sasvim dovoljno i da samo jednim razmijenjenim
pogledom se razumijemo. Salko je iz ranca već vadio „slovenca“ - narezak od 400
grama.
-
Vala, Učo, ja ću
ga mahnuti. Čast kalorijama kojih je ova boca puna, ali ja još uvijek puno više
vjerujem u meso!
-
Potpuno si u
pravu. Baš nešto kontam, ako nam je tamo suđeno da gladujemo, nije ovdje!
