Dvore mela Hasanaginica,
dvore mela, svoje dvore klela:
„Dvori moji, vatrom izgorjeli;
od kako sam u vas dovedena,
ja ne vidim ni oca ni majke,
mlada brata, ni sestrice Ajke!“
Ona misli da niko ne čuje;
sve to sluša aga Hasan-aga,
pa govori svojoj vjernoj ljubi:
„Opremaj se Hasanaginice,
pa obiđi i oca i majku,
mlada brata i sestricu Ajku.“
Opremi se Hasanaginica,
pa se vinu poljem širokijem,
i uzjaha ata nejahana,
nejahana devet godin dana...
Iako smo se spremali mirno, nećemo baš tako
otići! Po svemu sudeći, Zuhdija ponovo nije naišao na željenu podršku u
Brigadi, te je žurio učiniti jedino što mu je preostalo.
Za početak, zaustavlja naš polazak. Za toliko,
da nam se kao komandant obrati. Pravo, koje mu ni Admir nije mogao osporiti.
Ponovo smo postrojeni. Mučnije, nego prije pola sata.
Zuhdijin nastup je sve samo ne ono što je
trebao biti. Potpuno mrzovoljno, skoro izbezumljeno, priča o nekakvim
samovoljama, javašlucima. Ono što se za Zuhdiju znalo, bar neće previše
duljiti.
Tako je i bilo. Kako vidje da takav početak
prosto ide u vjetar, to se ubrzo malo smiruje. Prođe jednom ispred cijelog
stroja, bez riječi, samo nas sve pojedinačno pogledavši ravno u oči. Ispred nas
nekoliko se zadržavao sekundu-dvije duže nego ispred većine, jasno stavljajući
ko ga je više razočarao time što se ipak našao u stroju.
A, bila je ovo i najava da još ima samo, nešto
reći za kraj:
-
Ja nikog ni na
šta ne mislim prisiljavati. Jedino vas imam pitati, jeste li svi svjesni ovoga
što radite? Imate minut da razmislite, ko je svjestan neka istupi.
Tajac je mogao trajati taj dobiveni minut, ali
se odmah Admir odvaži:
-
Ja se izvinjavam
što upadam komandantu u riječ, ali i mene vrlo zanima: Je li ima neko da ne ide
svojom voljom, da sam ga ja, možda, natjer'o!? Ako ima takvih, za sve je nas
najbolje da to odmah raščistimo. Ili, ako se neko predomislio, neka izađe sada.
Niko se nikome neće zamjerati, ili, ne daj Bože, svetiti.
Sad je tek nastupio pravi tajac. Koji je i
jedino mogao potvrditi ono što je već i bilo jasno. Ako je bilo onih koji su se
kolebali, odlučili su se ranije.
Samo je jedan čovjek vjerovao da se nešto može
još izmijeniti. Ili nije, nego je samo čekao potvrdu:
-
Ako je tako, onda
vi i preuzmite svu odgovornost. Ja više neću da jebem svoje živce. Budala sam i
što sam dolazio iz Sarajeva... Nina, idemo!
Već viđeno. Samo, ovaj put i dojmljivije.
Da imam vremena, razmišljao bih o ovome duže.
Ovako, samo mi se čini kako je Zuhdija prvi put se vratio, čekajući ovaj drugi
put. Da je onda otišao, otišao bi kao poražen. Ovako, ma šta svi drugi mislili,
možda ne kao pobjednik, ali svakako odlazi dostojanstveno.
I ponosno. I, opet samo sa Ninom i Esom. I,
baš onako kako odlazi neko ko se ne misli vraćati.
Admir još jednom izlazi ispred nas. Ne
vjerujem da ima nešto novo, nešto važno nam reći, prije će biti da čeka, sluti
kako se još jutros ovdje nešto ima desiti.
Tačno. Vojsci nije promaklo Zuhdijino
ponašanje, munjevito počinje komešanje cijelim logorom. Brzo stiže do Ćuze,
koji mora reagovati. Obavještava Zuhdiju da vojska traži da se i njima obrati!
Gest, koji mora imati nekakva efekta. Zuhdiju
odobrovoljava toliko da pristaje, ne samo zato što mu je to i obaveza kao još
zvaničnog komandanta. Svakako, i ima šta reći.
Admir se dvoumi, razvući svoje obraćanje još,
ili nas konačno pokrenuti odavde. Njegovo dvoumljenje ne traja dugo, iako nismo
ništa mogli čuti, shvatili smo kako vojska od Zuhdije traži da promijeni
odluku. Može biti i da prijete odbijanjem položaja, ukoliko Brigada, ili ko
već, ne zaustave, vrate Zuhdiju. Naravno, samo je još pitanje da li se vojska
ikoliko pita. To znamo da je upitno, ali ono što gledasmo, svakako je bilo vrlo
iskreno, srdačno, dirljivo.
Nas se ne bi trebalo ticati, Admir je spreman
komandovati pokret... ali se u času za riječ javlja Nedžib Čolo. Traži da se
izjasnimo, odnosno da Admir, ako budemo svi za to, ode do Ćuze i obavijesti ga
da mi nećemo ići na zadatak ukoliko Zuhdija bude sklonjen.
Teško je reći da li je i sam Admir za to, ali
mi ostali u glas podržasmo Čola. Admir je žurno otišao upoznati s tim Ćuzu.
Vratio se s Ćuzinim obećanjem, tako da smo
dosta mirnije mogli konačno se popeti na kamion. A imali smo i jednu jedinu
temu za razgovor, sve do Rajskog dola.
Nismo ispraćeni kako smo mislili da treba, ali
će se ovakav odlazak i duže pamtiti.
