„Ja
se pitam gdje si draga sada,
da
l' me voliš, k'o što si nekada?
A
se nije ljubav ohladila,
pa
da nisi drugog zavolila?“
„Nisam,
dragi, imena mi tvoga,
tebe
volim i više nikoga!
Tebe
volim i drugoga neću,
za
te živim, za tebe umr'jeću!“
U Rajskom dolu smo dočekani puno bolje nego
smo pretpostavljali.
Čekao nas je pripremljen, i ručak koji i ne
podsjeća na ratni, svojim sadržajem, escajgom, stolnjacima. Na koncu i uz
desert. Istina, radilo se o urmašicama, koje kod većine i nisu omiljeni ali
meni su ponajdraži.
Imao sam utisak da mi svojim neraspoloženjem
previše odudaramo od dočeka, te tražih način da barem malo popustim šutnju koja
je meni lično smetala. Vidjevši kod Nijaza Humića urmadžik koji je prilično
prigorio pitam sam ga zamijenimo. On je bez riječi prihvatio, ali je rođak
Dževad prokomentarisao kako je kod mene sve naopako.
Ručak smo priveli u sumornoj atmosferi koju neće
mnogo popraviti ni kafica, ali koja znači nešto bitno - neko itekako misli na
nas, odnosno na zadatak koji idemo obaviti.
To je i prilika da Čolo i ovdje ponovi ono što
smo na polasku iz Kerleta Luku rekli. Ponovio jeste, ali konkretnog odgovora
nismo mogli dobiti. Ljudi koji su nas dočekali, jednostavno nisu imali pojma o
ičemu što je vezano za Zuhdiju. Kako rekoše, oni su samo dobili precizne upute
kako da nas dočekaju, i isprate.
Jedan od njih je bio zadužen za pozdravni,
ispraćajni govor. Meni, i većini nije bio baš poznat, ali se predstavi kao
Grebović.
Bilo ko bio, bio je vrlo kratak. Toliko, da se
odmah sjetih svoga bivšeg profesora matematike Mića Mašića, koji je često znao
napominjati kako su najteži oni zadatci s malo teskta. Sudeći po tome, nas na
Zelengori čeka - sve, samo ne izlet!
***
Svečani dio je završen, ali još ne polazimo. Ovdje
će biti obavljeno i ono dozaduživanje, ali samo kolektivno. U Bjelimićima ćemo
to tek razdijeliti između sebe. A tada ćemo, zar saznati i zbog čega će nam
toliko brašno i šećer, kada ga zasigurno svega ne možemo nositi.
Konačno su osmijesi na našim licima, i zbog logistike
koja je dakako nadmašila naša očekivanja, ali i zbog svjesnosti kako takvi trebamo
biti. Postoji način da se uklone tragovi kiselosti s naših osmijeha. Nismo uvjereni
u Kerleta Lukama, trba nam čvršće obećanje, vezano za Zuhdiju. Opet je to bio
Čolov prijedlog, koji smo svedušno svi prihvatili.
Nismo dugo čekali, manje od petnaest minuta je
trebalo da nam se Grebović još jednom obrati. Ne možemo znati koliko i njemu
možemo vjerovati, ali smo makar očistili savjest.
Tek na samom polasku, shvatam i da prisustvo
Šemsa Tucakovića ovdje, ni najmanje nije bilo slučajno. On nastavlja s nama,
bar do Bjelimića. A biće i da je, uz Admira, i najupoznatiji sa samim zadatkom.
Zapravo, on je i zadužen za našu pripremu i
upućivanje, to nam i jedino reče pred ponovno penjanje na kamion:
-
...A ostalo, mislim da razumijete, isključivo
iz tajnosti, povjerljivosti, saznaćete u Bjelimićima! – ovako je završio.
