U
đevojke, u moga jarana,
crne
oči baš ka' u gavrana.
U
nje crne, a u mene plave,
sve
se čudim kako za me haje,
za
me haje, za me dušu daje.
Kad
je viđu, fata me groznica,
kad
sam kraj nje, ruke ne
spušćaje.
Šemso nastavlja s pričom, sada hvali ljude u
ovim krajevima. Za jedno sam ime, svakako već čuo.
Sjećam se, bio je dokumntarac o Lazi Drljači.
Ipak, mnogih se detalja ne sjećah, pa s pažnjom slušah Šemsovu priču.
Najznačajnije za Lazu je da je to posljednji
čovjek koji se izjašnjavao kao bogumil. Inače je rodom iz Krajine, dok je u
Beču, valjda, završio školu za slikara. Biće da su mu u prošlom ratu pogorjele
skoro sve slike, što ga je i odvelo iz rodne Krajine. Tražio je mjesto gdje će
nastaviti život koji mu se sada činio dražim, prirodnijim. Život ondje, gdje je
priroda najljepša.
Takvo je mjesto našao ovdje. Tu je imao gotovo
sve što mu je bilo potrebno.
Za njegovu je osobenost čuo i Tito lično, te
mu je omogućio ono što mu je jedino nedostajalo. Dozvoljeno mu je da u
obližnjem „Šumarstvu“ radi po nekoliko sati heftično, kako bi mogao kupiti
šećer, ulje, so i brašno. Radio je i zarađivao, samo koliko mu je bilo dovoljno
za život kakav je živio.
Još je neka znamenita ličnost čula za Lazu,
poslavši čovjeka s porukom da ga želi vidjeti, upoznati. Lazin odgovor je bio u
duhu toga kakav je bio, da taj neko treba njemu, on bi mu išao na noge. Pošto
je situacija bila obratna, ostaje mi žal što ne razumih Šemsa da li je taj neko
prošetao ispuniti sebi želju.
Njegova kuća, odnosno baraka, bila je sva od
drveta. Sa samo najnužijim stvarima. I, opet napravljenim s pomoću prirode.
Nije Lazo ni od prirode uzimao više nego mu je
bilo potrebno. Priča se da je nekad pola dana znao loviti, uvijek u vodu
vraćajući premale, ili prevelike ribe. Sve tako, dok ne ulovi ribu, taman po
mjeri koliko je gladan.
***
Razvezao Šemso priču o Lazi, a prekida je kad
dolazimo do još jednog zanimljivog mjesta. Čujem, neki govore da je i o tome
bio dokumentarac, ali se ja ne sjećam.
Opet, dovoljno je i ovo što očima vidim.
Doista se radi o samo jednom groblju, vrlo uredno i pristojno ograđenom. Vidi
se, i dosta uredno održavanom. Uredno, kako bi se odmah vidjelo da su na jednom
dijelu nišani, a na drugom pravoslavni krstovi. Na nekim se mjestima skoro
dodiruju.
Nestvarno djeluje, pogotovo u ova vremena.
Nestvarno djeluje, ali stvarno postoji, jedno groblje i za pravoslavne i za muslimane.
Ne mogu a da se još jednom ne prisjetim svoga sela. I da se još jednom
prisjetim kako sam ja porijeklom, i očevim i majčinim, ipak Hercegovac. U
Hercegovini je ovo moguće.
Moji su se iz Lastve doselili u Trošanj, gdje
je postalo nešto drugo moguće. Tu bijahoše tri groblja: pravoslavno,
muslimansko, i - Ćerimagića. Nekoliko smo generacija tu izrodili, ali se uvijek
zasebno kopasmo.
Pričam i Šemsu o tome, tek da još jednom
podijelim uzdah zbog toga, ali mu ne pokušavam objasniti, jer ni sam ne znam,
da li nama ovi ne dadoše u svoje groblje, ili mi ne htjedosmo...
***
Nije ni bitno, šteta je kvariti sve veću
ljepotu koja se ukazuje. Uskoro ćemo u selo Odžaci, a što će biti da je nekakav
centar Bjelimića.
Centar Bjelimića, mjesto gdje ćemo ponovo
sređivati dosadašnje utiske. Počinjem odmah.
Sam polazak iz Kerleta Luku mi se nije nikako
dopao, ne znam da je ijedna grupa igdje sumornije pošla. Sumnje ili slutnje
nisu sasvim potisnute ni u Rajskom dolu, ni na Bjelašnici. U Ljutoj bih rekao
da smo se oslobađali te sumornosti.
Danas viđeno, naše ponašanje u tome, zajedno
sadrži toliko osjećaja da zaboravljamo i kako smo ispraćeni, a i kamo smo
krenuli. Kažem to sebi, pa se i nasmiješim. Još ne znam ni šta noć pred nama
nosi.
Šemso nas vodi ravno u školu. Gdje mi se učini
kao da su nas i očekivali. Iako ne bi trebalo, valjda da ovo izvodimo u
nekakvoj tajnosti.
Zapravo, brzo shvatam kako i jeste tako, nego
su, za razliku od onih u Ljutoj, ovdje ljudi već naviknuti na grupe slične
našima.
Smještajem smo zadovoljni. Ali, i toplinom
dočeka. Nekako mi se činilo da nečim pokazivasmo nešto po čemu se razlikovasmo
od tih drugih grupa. Možda to bijahoše naši pretrpani rančevi, možda Šemso,
kojeg ovdje odlično poznavaše, a možda i janjad i bidoni.
Helem, raspituju se da li noćimo, ili odmah
produžujemo. Čim Šemso otkri da ostajemo na konaku, počeše stizati pozivi od
prijatnih domaćina.
Prisjetih se nedavnih vijesti o jednom
borcu-heroju odavde, poželjeh ga upoznati. Pomalo se razočarah kad čuh da Ismet
Paćariz nije tu, da je negdje na zadatku.
Ipak, a i bez obzira na osjetnu premorenost,
željeh vrijeme do večere ne iskoristiti odmarajući se.
Ako ćemo večeras okretati onu janjad i
ispijati onu rakiju, to ne bismo sutra trebali rano polaziti. To sve sluti i na
mahmurluk, pa kontam da je Odžake bolje sutra upoznavati.
A za večeras, opredjeljujem se za Ježeprosinu.
Ovaj put pridružio mi se jedino Senad Hajdarević Leha.
***
Ne pokajasmo se, svima se u povratku hvalismo
kako upoznasmo, i predivno predvečerje provedosmo u društvu jedne zanosne
udovice. Haman da smo poželjeli zadržati se ovdje makar nekoliko dana.
A Bjelimići, tako, u mojim doživljavanjima
postajaše sve ljepši i ljepši.
