Polećela dva
vrana gavrana,
kroz čaršiju,
ispred bazerdžana!
Oj đerdane, moj đerdane,
širi grane jablane,
nedaj zori da svane.
Bazerdžani, redom
čohu vežu,
a moj dragi –
svilu i kadifu!
Oj đerdane, moj đerdane...
Porezah se po
desnici ruci,
po zlu mjestu –
po malome prstu!
Oj đerdane, moj đerdane...
Ja molim sudbinu da počne rješavati našu trenutnu
situaciju, a ona se sve oštrije s nama poigrava. Na isteku „Salemove“ hefte je
zavaljao novi snijeg, toliki da je razbio i najtvrdoglavije želje.
Kao utjeha je došlo Memovo iskreno obećanje
kako će nam se pridružiti, ako se strpimo dok ovi snjegovi prođu, odnosno dok
porodicu snabdije s dovoljno drva. I ne samo da smo pozdravili njegovo takvo
razmišljanje, nego smo se odlučili maksimalno potruditi pomoći mu oko
pribavljanja tih prijeko potrebnih drva.
Šuma nije bila blizu, a svi radovi su išli
ručnim testerama i sjekirama. Ti fizički poslovi su nam godili dvostruko.
Održavali smo kondiciju, a i vrijeme prekraćivali.
Iščekivanje postaje podnošljivije. I dalje ga
mrzimo, ali nam se sada dopada to kako se s njim nosismo. Pomagali smo oko drva
i daidžama, tetkama, a i komšiluku.
***
Dževada i mene je taj dan zapao rad sa
sjekirama. Drva cjepka, sjekira oštra, ja mlad, pun snage i elana, već i dobro
ispraksiran. Ali i cjepalo s pogledom u komšijinu baštu.
A kćerka mu se često išetavaše do u baštu. I
desi se što se moglo očekivati, iako ja i nisam sasvim siguran kako je to imalo
ključne veze.
Komšija je bio uporan da me isprati do
bolnice! Odbijao sam. Nije me mnogo ni boljelo, a nije - ni smjelo. Kakav bih
bio momak ako ne bih mogao izdržati. Dovoljan mi je i zavoj, s malo rakije. Bez
obzira što je rana prilično duboka, čak je malo nedostajalo i da ostanem bez
palca na lijevoj ruci. Kako se počeh hladiti, to me i bol poče kočiti, ali sam
ostajao uporan.
Pri čemu mi nije ni bilo bitno koliko se neko
može osjećati krivim, ni sam nisam bio načisto da li je ovako završilo jer sam
previše gledao u baštu, ili samo zato što sam se pravio vještiji sjekač nego
sam zapravo bio.
U svakom slučaju, ljepše mi je bilo nego što
bi bilo u bolnici. Jeste da nisam stručno previjen, ali pošto su se oni vratili
radovima, neko je vrijeme Džana ostala da me razgovara.
Desilo se slučajno, ili bilo da sam ja pomogao
u tome, ovo mi nije trebalo. Jedva držim sastavljenu dušu, dio nje povremeno
pomisli o ostanku ovdje, u blizini, a sad neću očima da branim da drugu široko
gledaju. A i zašto bih, ionako ću poslije dugo biti predmetom podbadanja.
To mi je Dževad već sugerisao, svaki put
prosljeđujući zajedljive poglede, a pošto bi komšija ponovio:
-
Jest mi krivo,
toliko radi kod Envera, i ništa da mu se desi. A kod mene ni dva sata...
Što jest - jest, tako je bilo.
