Kobiljačo, moj debeli hladu,
Plave grade, moj
veliki jade.
Đe u tebi hlada ne
imaše.
Osim bora na sred
Bjelopolja,
i njemu su polomljene
grane.
Vješajući momci
džaferdare,
a đevojke sa grla
đerdane.
Gledajući njemu u
vrhove,
s koje strane sunce da
ograhne.
Savlađivanje
tunela je nosilo i drugu, još značajniju pobjedu. Polovina četnika nam više
nije opasnost. Tunel nije samo zarušen nama, nego i svima iz pravca Miljevine.
Naprijed
je, osim druge polovine četnika, još jedna opasnost. Skretanje za Varoš možemo
naći, ali i promašiti. Koliko god da bi nam se žurilo, ne veli nam se.
Sama
pomisao na to upozorava na ozbiljnost, tišinu. Ali priziva određene misli, o
doživljenom ili nečemu o čemu smo slušali. Znam da je traženje tog skretanja
bila jedna od opcija kad mi prelazismo s Vučeva, koju smo eliminisali
ponajprije zbog činjenice da nismo imali informacija o situaciji u Varoši. Na
Grepku sam čuo priču da je prilikom prelaska glavnine bilo onih koji su se
odvojili, par njih je i uspjelo, ali se pričaše o starijem bračnom paru,
Bećirevića iz Huma, koji su omašili put, odnosno na konju - ujahali u Trnovo!
Mi
se toliko ne možemo udaljiti da ne shvatimo, no nije nam isključiti mogućnost
da sad nemaju gdje isturenije vojske. A ovaj put smo odabrali jer nam je želja,
ukoliko to bude moguće izbjeći susret s četnicima. Za to nam je preduslov na
vrijeme vidjeti put.
Šezdeset
nas je, i koji znaju i koji ne znamo kako to skretanje izgleda, krivili smo
vrat na desnom dijelu.
Sve
što nazad prođosmo izmijeni izgled kolone, i našeg ponašanja u njoj. Bili smo
bliže jedni drugima, gdjegdje su po dvojica išla uporedno, da bi ljevlji
povremeno preturao i svoj pogled preko kolege.
Da
sam znao, ne bih se mučio. Prije nego sam ga ja i mogao vidjeti, u daljini se
čulo nešto. Da sam bio sam, sigurno bih zastao, možebiti i zalegao. Ovako sam
nastavio, ubrzo i shvativši o čemu se radi.
Skretanje
je bilo sasvim drukčije od mojih zamišljanja, na početku je vraćalo nazad. Što
se čulo bili su koraci onih koji su išli prvi, koji su skretanje vidjeli, i već nas vodili njime.
Put
nije odudarao samo tako oštrim zavojem, nego i svojom građom. Onako lijepa i
velika sela zasluživala su bolji prilaz. Ili sam ja još pod utiscima tunela.
Čekao
sam da me taj utisak prođe. Nije prošao, ali sam ga potisnuo. Dok se drugi
mislima pripremaju za ulazak u Varoš, kotlinu u koju je, zajedno s Popovićima, selo
uvaljeno, ja sebe mučim time što ne gazim fini asfalt!?
Ipak
je popravak ceste, ili mog utiska o njoj, tek zasvjedočio tome da ulazimo u,
ili prolazimo kroz Varoš. U nosu još imam mirisa zemlje i blata iz tunela, u
očima i jednog i drugog mraka, na leđima ranac, na stomaku rupovku, o vratu pušku,
iza Šefu, ispred šezdeset saboraca. Ono prvo mi ne da da pogodim, ovo drugo
kazuje da ne trebam ni pogađati dokle smo, koliko još imamo, jesmo li još u
opasnosti.
***
Nekada
su najljepši odgovori koji se sami kažu. Kolonom se poče oslobađati glas,
oprema poče zvektati.
I
zaustavismo se. Ne zbog umora. Tek da cigarete zapalimo i ispušimo bez
skrivanja. I da mi na začelju čujemo da je Pela živ!
Dok
Pela ovima naprijed prepričava neki događaj iz tunela, ja se i ne trudim razabrati
ni o kome se radi, niti o kojem tipu nezgode, svi smo unutra imali nespretnih trenutaka,
sve svoje odlučno namjeravam i ostaviti tamo, i dva udara o zid tunela, jedan bradom
u nečiju pušku, proklizavanja i prevrtanja...
Uši
i mozak odmaram, pogledom kroz mrak tražim i drugo skretanje, ono za Mojkoviće.
Bez obzira što ću njime tek ujutro, nek već sada Mojkovići znaju da sam se
vratio. Ranije nego sam želio, ali živ.
