Šta se sjaji u šeher Saraj'vu?
Il' se sv'jetli iza
gore sunce,
ili toke mladog
Sarajlije,
il' djevojke boščaluke
vezu?
To ne sv'jetli iza
gore sunce,
nit' su toke mladog
Sarajlije,
nit' to djeve
boščaluke vezu,
već se sv'jetle
ramazanske noći.
Već se sv'jetle
kurban-bajram noći,
od fenjera i sitnih
kandilja.
Za njima će sretan
Bajram doći,
donijeti radost i
veselje!
Nismo
čekali čak ni da se sasvim smrači. Zadovoljili smo se konačnim procjenama kako
se neće usuditi pješadijom direktno nas tražiti, a da je artiljerija završila.
I tako je gađala utomah. Potrošila je preko sto haubičkih i minobacačkih
projektila, gdje nas niti jedan nije čak ni zabrinuo. Nije nas ona vratila.
Ponovljeno
je kako ih možemo očekivati s kakvom zasjedom, uz Bistricu, te da je i
kompletan Mladi gaj takva opasnost. Njega ćemo obilaziti, s potvrdom da ćemo
prijelaz tražiti na srednjem gazu. Nije bilo pitanja, pa ni detaljnijih
pojašnjivanja. Sve je bilo samo razlog više da smo požurili prije mraka, nije
nam se ponovo gubio put, skretalo s njega. To bi nam sad još manje odgovaralo
nego otud, cesta i više čistine su s te druge strane. Cijele, i prilaz i
prijelaz, kao i izlaz dobro moramo izvidjeti.
Nisam
još promaknut čelu, još sam ispred Šefe. Da je bilo nekih posebnih, bitnijih
novosti, prenio bi mi. To me je držalo mirnim, sigurnijim u koloni. Bez obzira
što mi je glavom vijugalo više nego smo mi u stvarnosti.
Tek
sam vidio i koliko smo se bili izvukli, i koliko je golem ovaj rejon. Kutci
šuma niz koje se spuštasmo, uz koje se verasmo, nisu bili kakvim mi se činiše
jutros, ne mogoh garantovati ni da idemo nekim drugim, naličili su mnogim
ratnim kroz koje me razne kolone vodaše.
Sem
Šefe iza leđa, sigurnost mi daje tempo kojim idemo. Koliko god meni bilo sve
zbrkano, ovi naprijed su dobro znali kuda gaze. Čak i onda kada naglo, i
konačno oborismo naniže.
Tempo
nije padao, čelo je žurilo da ne izgubimo put koji smo pod nogama osjećali.
Doista se mogao tako nazvati samo zato što je neko nekad njime hodio, ali je
strminom sasvim uvjeravao i kako se to nije događalo noću. Posebno smo to
osjećali mi s težim teretom, bilo je posrtanja, padanja, opet psovanja...
Svaki
smo se imali pravo diviti sebi, svojoj volji koja se snažno suprotstavljala
ovakvim nedaćama. Stalno proklizavanje, jeza kad god bi nam se učinilo kako smo
nogu iskrenuli, malo ljutnje na druge kada bi oni psovali, meni dodatno i
neprestano sudaranje brade sa stanicom, svakako bi sasvim bilo dovoljno da
odustanemo, da je to bilo ikako moguće. I stalno pojačavanje huka Bistrice, taj
zvuk kojem se svaki put više radujem negoli strahujem od njega, svrstavao me u
one koji su ovo upornije podnosili, bez i jedne riječi, kamoli psovke.
Rekao
bih više da smo trčali nego hodali. Mišići nogu su podnosili, ali i tražili
odmor.
Olakšanje je došlo kada smo se
zaustavili. Sjeo sam ne skidajući ništa se sebe, čekajući da to još neko uradi.
Umjesto toga, kolonom dođe moje ime.
Promičem
se, nisam se stigao ohladiti ali osjećam poznatu hladnoću. Nemam pojma gdje smo
stali, a trebaću da znam.
Zabrinutost
je rasla do dolaska pročelju. Kada je - nestala.
Par
sekundi je dovoljno da pred Šeksa stanem ozaren. Ne znam kud nas je Pela vodao
ni otud, ni odud, ali poznajem da smo na mjestu gdje se dvije sudbine sastaju.
Nisam glumio, osvrtao sam se malo da i sam povjerujem.
Noć
je pritegla, ali i ona podsjeća na onu noć. Ne može biti greške, na mjestu smo
gdje ostavismo nanu.
Rekao
sam Šeksu da smo na dobrom putu, podrazumijevalo se i da ćemo upravo ovdje
napraviti tu neophodnu pauzu. Čiji ću prvi dio ja iskoristiti da odšetam
dvadesetak metara lijevo, okrenem se šipražju - učeći fatihu! Neki su mi se
pridružili, neki to činiše iz mjesta, neki su se okretali ka Mladom gaju.
Uzdahnuo
sam i iz još jednog razloga. Onu smo noć mi put podobro podebljali, valjda i
Fahrovi malo utvrdili, nije se sada mogao ne vidjeti.
Znam
da svi još pomalo zaziremo, ipak se ja radovah, jedva iščekivah da krenemo.
Nismo
ni završili s pakovanjem, stanica se oglasi. Ostalima se odmor produžuje, nama
nekima je primiti telegram. Noć je dovoljno jaka da ne možemo biti viđeni,
dovoljno slaba da ćemo put moći pratiti, prejaka da pri njoj telegram primimo,
te odgovorimo.
Pravimo
privremeni šator. Za jednokratnu upotrebu, zapravo za petominutno korištenje.
Njih sedam-osam uvezuju tri šatorska i njima pokrivaju mene, Šeksa, Ćuzu i
Pelu. Njih trojica pale svijeću i raskriljuju kartu, usputno će još jednom
sagledati prijeđeno, više ono što slijedi, dok ja pomoću druge svijeće brzo
preuzimam telegram od Adema Durića. Šeks je ostavio kartu, nadviruje se u tok
dešifrovanja.
Javili
su da je uočeno pojačano komešanje četnika iznad Varoši, ali i na Osijima.
Traže da dobro procijenimo situaciju, eventualno izvlačenje odgodimo za narednu
noć. Iako je već upućen i vod prema Osijima, kao podrška našem izvlačenju.
Šeks
je odmahnuo rukom. Koliko god je upozoravajući prvi dio telegrama, puno više
hrabri drugi dio. Lijepo je znati da je najvrjednije krenulo, a čuti kako još
ima dovoljno spremnih pomoći. Kad sve saberemo, pomoć nam neće ni trebati.
Odgovorili
smo kratko: Krenuli smo s izvlačenjem, sve je u redu.
