III - 27 / Svjesni svoje nemoći

Ja iskopah bunar u avliji,
i posadih višnju na jaliji,
i zagledah konu na kapiji.

Nije prošla ni godina dana,
puhnu vjetar, slomi višnji grane,                                     
i presuši bunar u avliji.

Draga mi se za drugog udala,
da je za kog ne bih ni žalio,
već za moga najprvog jarana.

Kada smo se vratili, Mustafa i ostali su već bili otišli. Ispratili smo Šefedina, a ćutanje naših shvatili kao potvrdu da još nema novih informacija u vezi našeg odlaska. Iz dana u dan sve lakše prihvatamo tu činjenicu.

Ne mislim da se nešto promijenilo u nama, i dalje držimo kako ćemo prihvatiti sve, a ništa nećemo izazivati!

U nama nije, ali jeste oko nas. Grebak nam je svakako izgledao drukčiji od Trebove, samo nam se činio pitomijim. Ipak, iznenadio nas je brzinom promjene klime.

Do noći smo se nadali, očekivali lakšu, ponovo prolaznu kišu. Bili smo sigurni da će nam bajta izdržati.

Pogotovo, kad se činilo da joj vjetar nije mogao ništa. Ipak, zaljuljao je naše slabe gredice. Tako da glavni problem nasta kada se vjetar smirio.

III - 25 / Posljednji ga je vidio živog

Slavuj ptica mala
svakom pjesmu dala.
A meni junaku
tri tuge zadala:
Prva mi je tuga
što ja nemam druga.

Druga mi je tuga,
na srdašcu mome,
što me nije mlada                    
oženila majka.
Treća mi je tuga,
valja umrijeti!

Kopajte mi mezar
na ravnu sokaku.
Vežite mi đogu
za nišan kod nogu;
Nek moj đogo znade
da me više ne imade!

 

Pola sata, vedrih kao vrijeme, ispunili su nas malom ali nama itekako važnom radošću, dolazak gostiju je najbolja potvrda da ja naša gradnja ove, makar i privremene bajte imala smisao. Njena skromnost nas je izvela vani, gdje se pak javlja druga smetnja. Osnovne informacije smo razmijenili pa na jednostavan način rješavamo tu smetnju.

Dijelimo se u nekoliko grupa, više ćemo reći i čuti. Naravno da ću ja u šetnju opet sa Šefedinom, a još će nam se pridružiti Alija.

Ovaj put smo birali one priče, prisjećanja koja neće dublje roviti po duši. Takvo ćaskanje, prije svega, potrebno je njima dvojici. Jedan je bez braće, drugi bez gotovo cijele porodice, previše je minuta i sati u kojima se njihove misli same usmjeravaju!

Tu namjeru sam pokazao prvim pitanjem, novim pokušajem da riješim  koliko je ovdje doista gradskih momaka. Šefedin potvrdi da hi zaista nema mnogo, ali ima više od desetak, pri čemu naglasi kako nije baš lako vući takve granice. Od onih koje lično poznajem reče da su tu oba sina od nekadašnjeg nam nastavnika Opštetehničkog Džema Krvavca, Sabit i Kemo. Te još jedna braća, Osmo i Mirso Taranin. Vjerovatno ima još neki, a kad bi recimo i Šukovac i Susješno računali gradskim naseljima, ima tu Đuderija, Kolubara...

III - 15 / Čovjek je pametniji kad manje zna

Puče puška, puče druga, iz Carigrada,
da ubije Husrev-bega, na sred Sarajeva.
Govorio Husrev-beže: „Šta sam  skrivio,
dušmani me opanjkaše kod sultana mog.

Ja načinih medreseta i imareta,
ja načinih sahat-kulu, do nje džamiju.               
Ja načinih tašlihana i bezistana,
ja načinih tri ćuprije preko Miljacke.

Ja načinih, od kasabe šeher-Saraj'vo,
i opet me ti dušmani gledat' ne mogu.
I gora će prestat' listat', i voda teći,
a dušmana na svijetu neće nestati!“

Nas devet smo, Nasuf Durić je dobrovoljno prvi ostao uz ruksake, dosta brzo bili spremni, i već na svom prvom zadatku. Koji nije, i ne može biti zahtjevan, s obzirom da smo ga sami sebi dali.

Ravno cestom, ispod Dragomilića, stigli smo na mjesto odakle je Adem Durić već znao dalje. Tu smo tek malo predahnuli, dva puta saslušali Adema, a zatim se složili - kada smo već tu malo ćemo se prošetati i na drugu stranu.

Na Radavi, odnosno Bosanskoj međi, ili dokle smo već došli, također smo odmorili. Neće biti da je Adem i ovo dobro poznavao, ali se mogao orijentisati. Pomogao je i nama da se možemo snaći, za slučaj da naš boravak ovdje potraje, i da možda i nekud ovuda budemo trebali ići.

Malo sam žalio što vremena nismo imali više, jer sam bio skoro ubijeđen da ovdje nismo slučajno došli. Mislio sam na drugo, ali sam bio potpuno u pravu!?

 

III - 12 / Neću se predomisliti

Kaži, Namko, od kud si,
molim te ne prkosi,
drhtao sam kao prut
kad si sinoć dva-tri put'
niz moj sokak bježala u mrak.
Aman, niz sokak bježala u mrak.

Ja sam cura Mostarka,
imam sedam momaka,
jest', tako mi zdravlja mog
sve bih dala za jednog,
za Aliju sevdaliju.
Aman, Aliju sevdaliju.

Sinoć kiša sipila,
ja u dućan hitila,
da kupujem darove
za svekra i zaove,
za Aliju tutunkutiju.
Aman, Aliju sevdaliju.

Zalud, Namko, darove
kupuješ za svatove,
zlatan prsten Aliji,
lijepom sevdaliji.
Aliji, sevdaliji.
Aman, Aliji sevdaliji.

Aljo gleda Minkicu,
u majke jedinicu,
sve komšije pričaju
da ga sa njom viđaju,
s Minkicom jedinicom.
Aman, Minkicom jedinicom.

Kupio je dorata,
i azgina alata,
da ukrade Minkicu,
u majke jedinicu.
Minkicu, jedinicu.
Aman, Minkicu jedinicu.

 

Kako su Durići ostali zajedno, tako su učinili i Pekasi. Sem toga, ni jedni ni drugi nisu bili raspoloženi gubiti još vremena, šetnjom do izvora.

Ja sam samo sačekao da vidim kamo su se uputili. Vjerovao sam kako nama odgovara što je njihov izbor bio „uz šumu“, što sam odmah otkrio svojim partnerima za večeras.

-          Mi ćemo tamo, preko livade. Kad sam bio u Komandi, pit'o sam neke, misle da tamo ima najviše mjesta. A i najbliže nam je kad se vraćamo s vode.

Vjerovali su mi, a i ja sam, da ćemo se lako snaći. Zato nismo ni žurili, a sve prisutnija noć to nije ni dozvoljavala. Sem toga, nismo bili ni jedini koji sad idemo na vodu, ili s nje.

III - 10 / Probaćemo biti strpljivi

Majka Fatu u Derventu dala,
u Derventu, za bega leventu.
 
Pitala je ostarjela majka:
„Jel' ti, šćeri, obična Derventa,
je l' u volji mlađahni leventa?“
 
Njoj mi Fata u dv'je riječi kaza:
„Nije mene obična Derventa,
al' je mene prilična leventa!“

 

 

I to što su se oblaci počeli navlačiti uticalo je da nam se čini kako nas je noć skoro pretekla. A prvim koracima kroz šumu posljednje što bismo pretpostavili jeste da nas s druge strane čeka logor.

Prirodna tišina, svakome ko bi prolazio ovuda, ne znajući kud ide, dala bi za pretpostaviti da ničim drugim nije remećena. Jedino što možemo čuti jesu naši koraci. Pod nama šušti lišće, kako se večer bude spuštala to će se i jasnije čuti.

Da je duže ići ovom šumom susreli bi se i sa strahom. A što nismo odmah upali pod takav osjećaj zaslužni su Rasim i dvojica vodonoša.

Zato se nismo iznenadili kada smo čuli prve glasove, kao i kad nam je tmurnu tamu noći zamijenilo, ipak još uvijek prisutno dnevno svijetlo iznad livade na kojoj se pruža logor.

III - 9 / Kao braća

Oj moja, vodo studena,
i moja ružo rumena,
što s' tako rano procvala?
Nemam te kome trgati.

Ja bi' te majci trgala,
u mene manjke ne ima.
Ja bi' te seji trgala,
seja se moja udala.
Ja bi' te bratu trgala,
brat mi je otiš'o na vojsku.

Ja bi' te dragom trgala,
dragi je od men' daleko:
Preko tri gore zelene,
preko tri vode studene!

Do izvora smo imali manje od pet minuta. Bar još toliko se možemo i tu zadržati.

Jednom smo se vode napili, malo ćemo sjesti i uživati u klokotanju ovog planinskog vrela, da bi poslije dopunili čuturice i još se jednom napili.

Taman smo posjeli, izvoru priđe čovjek koga niko od nas nije znao. Dok je punio kanister, par puta je pogled skretao do nas. Nije progovarao, nije se čak ni upitao. Biće da je naviknut na slične situacije. Ko zna koliko je proteklih dana nepoznatih ljudi ovuda prolazilo, bilo mu pred očima, a svi su bili na proputovanju. Valjda je i nama sudbina isto pripremila!?

III - 5 / Nismo dugo čekali

Kofiljačo, moj debeli hladu,
Plave grade, moj veliki jade.

Đe u tebi hlada ne imaše,
osim bora na sred Budopolja,
i njemu su polomljene grane.
                                                                         12. avgust 1993.
Vješajući momci džaferdare,                         
a đevojke sa grla đerdane.

Gledajući njemu u vrhove,
s koje strane sunce da ograhne.

Uz svitanje zore su i temperature malo niže, zato smo se sami, i na vrijeme probudili. Budni, ali u tišini, puštamo zoru da iščezne, a ispraćamo i prve minute jutra.

Ako se po njemu dan poznaje, nije nam žuriti. Što se više razdani, sigurniji smo.

Na polasku je Adem prvi proučio „bismilu“, da bismo ga odmah svi popratili. I, za početak, lako se vraćamo na cestu.

 Nas dvojica, prvi. Tiho smo se provukli kroz granje, gledajući da izbjegnemo sve moguće šumove. Na samome smo izlazu stajali petnaestak sekundi, nakon čega smo sigurno iskočili. Odmah glasno pozvali i ostale.

 Nije ovo bila gluma, ni junačenje. Jednostavan, čisti osjećaj. Prema čistini i svježini zraka.

Čak smo bili sigurni da bi i svaka srna isto učinila. Nismo imali njihovo šesto čulo, ali smo znali kako za nas niko ne zna, ne čeka nas u čeki, samo nam je trebao osjećaj da u blizini nema nikog koga slučajnost ovuda navodi. U prokresu nije bio tako izražen...