III - 54 / I on bi meni ispričao

 

Platno b'jeli Sarajka djevojka,
na Miljacki, u zlatnu leđenu.
 
Zasukala uz ruke rukave,                  
a uz noge podigla šalvare.
 
Bjelje su joj ruke od rukava,
rumenije noge od šalvara.

 

 

 

Kod svojih poređenja Grepka i Trebove ipak sam previdio jednu stvar. Na prvom doručku smo se sagledavali, podsvijest je upozoravala da nam se neće biti lako uobročiti jer ovdje repete nema. Repete nema, ali ima Šaćirova koliba, odnosno tor.

Sinoć se kuhalo, ostalo je mesa i da se večeras zapeče. Tako se navikavanje stomaka na manje - odgađa, te ja svoja razmišljanja okrećem ka tome kako dane prekraćivati, one koji mi ne budu od drugih isplanirani. Ako ih bude.

Bar bi ovaj trebao biti. Po sinoćnjem, onom što mi je ispričao Remzija, jedino diverzanti i rade nešto. Već su odradili nekoliko akcija pa sad i oni malo odmaraju, dok je oko Trebove nikad manje ljudi. Sreća da to četnici ne znaju...

III - 49 / Prema promjenama u sebi

 

Mlado momče za Sjenicu pita:
„Je l' Sjenica gdje je nekad bila?
 
Je l' Sjenica gdje je nekad bila,
jesu l' stare kule pod ćenare?
 
Jesu l' stare kule pod ćenare,
je l' Mekića kafana kraj hana?
 
Je l' Mekića kafana kraj hana,
je l' još živa l'jepa Umihana?“

 

 

 

Rekao sam, i ako od nekoga budem pitan, neću se zamarati pojašnjavanjem u vezi odluke koju smo nas desetorica donijeli podno Dragomilića. Držao sam se da ne žalim zbog toga, već zbog nečeg drugog. Postupka ostalih.

Remzija nije mogao da ne priupita, ali on će me i shvatiti. Razumije da je i naša želja bila što prije biti ovdje, zna koliko sam želio vidjeti Mufa. Jednako razumije i moj odgovor na pitanje šta nas je odvelo Grepku, već sam više puta zahvaljivao Allahu da je Major među nama, od želje da vidim brata jedino je i moglo biti jače uzvratiti Majoru poštivanjem njegove naredbe. A smijehom je propratio moju konstataciju kako ni najmanje ne žalim za tih, na Grepku provednih, desetak dana. Slušajući tridesetak minuta moja kratka prepričavanja nekih od doživljaja tamo nije prekidao sa smiješkom. U kojem se dalo vidjeti i malo žala što nije bio s nama.

III - 48 / Više neće biti tako

 

Na Patiji, visokoj mahali,
B'jeli dvori Berber Salihage.
U njim' raste đul-Hatema mlada;
Ja kakva je, vesela joj majka.
 
Vita stasa, a tanahna pasa,
čelo joj je altun-hamajlija,
obrvice s mora pijavice,
trepavice krila lastavice.
 
A dva oka dva vrela studena,
dva obraza dva đula rumena.
Sitni zubi nizija bisera,
vr'jede ruke šeher Banjaluke!

 

 

 

Promaklo mi je kako će biti još nešto. Zbunjenost sam suzbijao, zbog mjesta na kojem sam se nalazio. Uspio sam se prošnjirati na par metara od Majora, čuo sam i više od očekivanog, a osim riječi mnogo sam pažnje obraćao na Majorovo držanje.

Znam koliko nam znači svaki teški minobacački projektil, razumijem i zašto Major nije ostao blagonaklon prema tome da su iz topa ispaljena dva, a nemam vremena dugo razmišljati šta to još imamo, za čime nije mnogo žaliti. Što o Ćuzi znam je da je diverzant, jedan od najboljih, pitam se jesu li one male šesetke ipak diverzantsko oruđe...

III - 46 / O svim brigama

Krala konja od momka djevojka.
Krala ga je od jutra do mraka,
ukrala ga oko zaranaka.
 
Momče traži doru debeloga,
tjera traga tamo i ovamo,
dok dotjera do Novog Pazara.
                                                                     22. avgust 1993.
Al' djevojka vodu preplovila,
i odvela doru debeloga,
i odn'jela sivoga sokola.
 
Konja daje za dobra junaka,
a sokola za oči junačke!

 

 

Po mnogo čemu sam ovaj povratak zamišljao drugačijim. Ne mogu reći da prihvat nije dobro osmišljen, organizovan, svi s tovarima odmah dobijaju upute kamo da idu. Znalo se da će se brašno, uz nešto i druge hrane, smještati u magacin kuhinje, a pripremljeni su i objekti za minobacače i topove, i drugo kolektivno naoružanje, dok su par konja na kojima su dotjerana sanitetska, i nešto sredstava veze, također saznali svoj pravac.

Ipak se, ponajviše zbog noći, stvaraju gužve. Koje meni i nisu prijale. Vidio sam da nemam potrebe pomagati oko otovara minobacača i topova, a i Mufo se mudro povukao. On je, razočaran činjenicom da među logističarima koji su noćas na zadatku nema Šaćira Lugušića, odmah očima sijekao mrak u pravcu njegove kolibe, mrzovoljno prihvatavši tišinu koja je od nje dopirala.

Mrzovoljnost neće trajati, sad nam i jeste najvažnije iskoristiti ostatak noći za pravo, opuštenije spavanje. Ne sumnjamo da među pristiglima ima onih koji bi pozitivno odgovorili na zamolbu da kod njih prenoćimo, ipak se Mufo odavno ponaša kao da je Šaćirova koliba zapravo i naša. Uvjeren je i da neće biti teško probuditi njega, ili Remziju, trebalo je još samo da sačekamo, odnosno požurimo i Aliju.

III - 45 / Osjetila bi životinja

Poljem se vija Hajdar-delija,
po polju ravnom, na konju vranom.
 
Gleda ga Ajka, sa gradskih vrata:
„Hajdar-delijo, i perje tvoje,
tvoje me perje po gradu penje!“
 
„Ajko djevojko, i kose tvoje,
tvoje me kose po polju nose!“

 

 

 

Nismo baš morali čekati do iza podne, ali jesmo. Predvidio sam ja Puškaričino objašnjenje: Trebova jeste prostrana i puna pašnjaka, ali je ispaša divljija, plus je gore sad i previše stoke. Ovo je mirnije i pitomije, ko zna kada ćemo ovim konjima nešto slično moći priuštiti.

Predvidio sam, a i bilo mi je drago, i zbog sebe, još više zbog Lijevog Krila. Ali sam morao ćutati o tome. Više od činjenice da smo odmorili nekoliko sati, značajniji je uzrok. Vidjelo se to i na licu Puškarice. Rekao bih kako je ovo objašnjenje i dao s tim razlogom, dovoljno ga misli muče da bi još i glasom prizivao to što se dogodilo sinoć, tu negdje blizu.

Gledam tog čovjeka pred posljednju rutu našeg putovanja, nastojim konačno sažeti sve svoje utiske o njemu, ali me razmišljanja uvjeravaju kako to nikad neću uspjeti. Prvi dojmovi su vodili ka tome da je jedan neozbiljno vedar čovjek, neko ko se ni u ratu ne zna ozbiljno ponašati uprkos godinama koje ima. Sad ne može pokazivati tu vedrinu, ipak mi njegovo trenutno ponašanje se čini i preozbiljnim.

III - 40 / Sami smo tako htjeli

Molila se Džinbegova Šaha,
svom amidži Džiniću Mujagi:
„Moj amidža, Džiniću Mujaga,
hoću l' ići Gornjemu šeheru,
svom daidži Vaiz efendiji?“
 
„Prođ' se, Šaho, Gornjega šehera,
jer su doma Bahtijarevići.“
Ali reče Džinbegova Šaha:
„Nisu vuci, neće me ujesti,
ni hajduci, neće me ubiti.“
 
Pa se sprema Džinbegova Šaha,
ona ode do Gornjeg šehera,
i povede tanahnu robinju.
Kad su bili kroz novu čaršiju,
Šaha svoju robinjicu pita:
 
„Stoji l' meni tulbent povisoko?
Vide l' mi se oči i obrve,
i gospodske duge trepavice?
Sjedi li mi Bahto na dućanu?
Je l' u ruci srmajli mahrama,
miriše li sva čaršija njome?“

 

          Zbunjenost je osjećaj koji nikome nije nepoznat. Ja se u kratkom vremenu više puta uvjeravam u to. Iz čista mira se javila sumnja da bih mogao ostati bez jakne, potom mi je utrapljen konj da ga vodim, bez da me je iko pitao imam li iskustva s tim, prije nego sam to prihvatio kao normalno suočen sam s novim izazovom, gonit ću jedan od najtežih tereta, i još ići pri čelu, domalo saznajem da možda i nije trebalo sve tako da bude, kao i da sam u grupi koja se oglušuje o Majorovu naredbu, na koncu se zaustavljamo na mjestu koje se doima prilično zaklonitim, ali i kao mjesto gdje bi se osjećaji mogli kolebati.

Dok smo otovarene konje privezivali za okolne šljive, u prilici smo saznati dio istine koji je Puškarica do sada i od nas skrivao:

-          I Major se pravi budala – u glasu se osjetila sigurnost njegovih misli – nisam mu smio ni spomenuti svoju ideju. Hej, hoće da nas vazdan drži gore u šumetini, i nas i konje!? Pored ove ljepote! Zar nije bolje što smo ovdje sišli? Konji se mogu napāsti, a i mi nešto naći po vrtovima. Kome je ona kesa dosta za cio dan!?

-          Smijemo li ulaziti u kuće? – pita jedan od njegovih Jelečaka.

-          Od kog ne bi smjeli!? U svaku - k'o u svoju! Jedino, ne bi trebali svi hodati u isto vrijeme. Šta znaš, mogu nas primijetiti pa zasuti granatama. Neka jedni odu, ali nek se paze. Dobro gledajte kud idete, znate odakle vas mogu vidjeti.