Banja Luka, na Krajini fala,
niko ne zna ničijega hala.
Ićindija, stiže haberdžija,
„Utopi se Mujo Čelebija!
Na Vrbasu, ata kupajući,
na čaršiji, u sred Banja Luke!“
Njega žali i staro i mlado,
al' najviše Mujina djevojka.
Valjda
sam prvi put u ovakvoj ulozi. Kada sam donosio odluku ne ići za ostalima, bio sam
uvjeren kako će mi jedina obaveza biti pravdati to. Svi koje sretnem, ili nađem
ovdje, da će biti posve upoznati s onim što je tome prethodilo.
Ipak,
stojim na sred dijela Skija pretvorenog u spavaonu, suočen s mnogo očiju uperenih
u mene, onih koji neće povjerovati u prvo što sam rekao dok im ne kažem još pojedinosti.
Ja
nisam duljio. U nekoliko riječi sam opisao šta se desilo, tek ne zaboravljajući
da opravdam sebe i Abida. Njih pedeset me pažljivo odslušalo.
Nisu
me prekidali, a nisu bili ni manje začuđeniji od Murata. Iz tog razloga njima
pomenuh i Mahira. Odgovaralo mi je što Halim trenutno nije bio u sobi.
Ovi
i to prihvatiše. Mene više ne ispitivaše, tek otvoriše između sebe diskusiju.
Svidje mi se to, bez obzira što bijah ubijeđen kako će na kraju završiti
otprilike na mjestu s kojeg je i počela.
- Mi
smo na odmoru! – Liman je to nekoliko puta ponovio.
I
još bi nekoliko puta, da u momentu svi ne ušutješe. U sobu je ušao Major. Ljut.
Kakvim je rijetko bio.
- Treba
mi jedan dobrovoljac! – možda je namjerno izabrao način na koji će nas zbuniti.
- Izvolite
Majore! – nikada nije mogao imati problema s traženjem dobrovoljaca, ovaj put
je to bio Oko Vejo.
- Idi
i strijeljaj Abida Hajdarevića!? Ta je bitanga došla da mi uzme muštuluk da je
Hojta pala! – prethodno je sačekao nekoliko sekundi, a onda proparao sve zidove
preozbiljnošću glasa, bez obzira na svu neozbiljnost izrečenog.
- Šta
ja sad da radim... – pošto Major odmah i izađe, najbolje nastalu situaciju
izreče sam Oko.
Ja
se sklonih ustranu, zavalih u jedan od slobodnih kreveta. Riješen, da se do
daljnjeg suzdržavam od svih komentara.
Osjećao
sam malo ljutnje na svoj ovakav postupak, ali se tješih time da bar ja ne bijah
taj što je Majoru „uhvatio muštuluk“. Zapravo, s jedne strane i žalih za tim,
vjerovah da je Major slične vijesti očekivao, ali da je Abidov nastup bio
pogrešan.
Bez
obzira što ni Abida ne krivih, ništa se ne da izmijeniti, bilo je šta je bilo,
nas smo dvojica ponajmanje krivi za to, a stvar je svakoga kako će ovu istinu
prihvatiti. Pa, i kada se o Majoru radi! I u tom slučaju, i ja i Abid smo
spremni odmah krenuti nazad. Ako Komanda procijeni tako...
***
Najprije
ćemo dijeliti sudbinu ostalih. A njima se tek tako ne vraća. Tek su jutros
stigli, prvi put kako je ovo počelo, još se svi okupali nisu.
A
vidjeli su ispred susjednog hotela nešto što im se nije dopalo. Pristigla je
grupa od oko sto pedeset vojnika, iz Dobrinjske brigade. S nekima od njih su
stigli popričati, oni nemaju pojma da bi negdje trebali na liniju. Kroz tunel
su prošli dobrovoljno, ali zato što im je rečeno da će ovdje dobiti nove uniforme!?
Čuvši
tu priču, naše nije začudilo njihovo dosta čudno ponašanje. Uspjeli su se
dokopati par konja iz jedne od ovdašnjih jednica, a željni slične razonode,
odmah su tu zamislili hipodrom. Takmičili su se, prekraćivali vrijeme, čekali
uniforme, i sasvim neobraćali pažnju na ne sasvim prihvatljive poglede naših
boraca.
Ono
što su još našima kazali je da je iz Sarajeva skupa s njima izašlo i još nekih
članova Komande Korpusa. A to je, više nego išta, pokazivalo kako situacija
ovdje nije kakva je bila, i kakva mnogi još misle da je.
Htio
ne htio, čovjek se mora zamisliti. To što radijem nisu javljali šta se ovdje
stvarno dešava i razumljivo je, ali zašto lažima izvoditi vojsku? Razumljivo je
i da u gradu nema viška pušaka, je li moguće da ih u nekim magacinima ima?
Požurih
se i radovati ovome. Pomislih ponovo na Sedmu i Sedamanestu, na našu moguću
konraofanzivu. Nadati se da nije kasno.
Do
tada, nama se je odmarati. Kako ovima što su to svakako zaslužili, tako i meni
i Abidu koji se slučajno zadesismo s njima.
Slučajno?
Nikako, s namjerom baš!
***
Do
noći će nam se, ipak, priključiti dio našega odjeljenja. Podijelili su se, s
istinom koju donose ovi što dođoše skoro sat iza mene i Abida. Oni su
uvjeravali ostale da trebamo biti jedinstveni, ali ti glumiše veće heroje nego
što jesu.
Ne
znam, može biti da su ti doista i srcem išli biti odmah dijelom te nove linije,
a da su ovi samo gurnuli mene i Abida „u izviđanje“. Kao da su znali da se
Majoru to neće dopasti.
Svejedno,
sada smo u istoj koži. I ne samo mi, nego svih nas šezdesetak.
