VI - 5 / Svakako smo bili suvišni

Dilber Ivka niz Bezistan šeće,

svakome se niz Bezistan javlja,

samo neće Mašiću Mehagi!

Govori joj Mašiću Mehaga:

„Što si meni pleća okrenula?

Ako me je majka oženila,

u zemlju me nije ukopala.

Volim tebi pleća pogledati,

nego s Dišom dane danovati!“

Koliko dugo spavah, nisam pitao. Sigurno, sasvim dovoljno. Možda bih volio da sam se malo ranije probudio, pošto sam vidio tragove da su ostali već ručali. A nisam znao kada nam je ponovo odmarati. Niti sam se više trudio raspitivati kuda idemo. Odlučio sam to ostaviti za vrijeme kad budemo na drugoj strani. Svakako prije Trebove ne kanim ni dnevnik vaditi, a već će se naći neko raspoložen da me podsjeti kud smo se sve provlačili.

Do tada znam samo da smo odmah sišli na isto mjesto gdje smo skrenuli, pretpostavljam da smo se do izlaska iz Perućice vraćali noćašnjim putem, primijetio sam par oznaka koji su potvrđivali da se doista radi o putu XIV hercegovačke. S tim da nisam bio siguran kada smo prošli mjesto gdje smo vatre ložili. Išao sam na začelju, pa sam na nekoliko mjesta vidio tragove skretanja, ali su većinu pravili oni koji su se prije polaska dobro napili vode.

Zato sam lako poznao mjesto koje nam je prvi cilj. Primakli smo se izlasku iz šume, svjedočilo je skroz rijetko drveće, osjećala se blizina sela. Da li samo iz podsvijesti, ali mi je odnekle dopirao i miris gareži.

VI - 3 / Čuli smo valove

Crne oči dobro glede

gdje u mraku dvoje sjede.

Jedno drugom tiho šapće:
„Pitaj, dušo, srca šta će?“

Momak veli: „Teško meni,

neće babo da me ženi!“

Cura veli: „Teže meni,

neće majka da me spremi.

Ako neće spremit' mama,

spremit ću se ja i sama!“

Perućica se predstavila svojom surovošću, no nije skrivala i svoju pozitivnu stranu, sigurnost, barem privremenu koju nam pruža. Ovdje četnike sigurno ne očekujemo, a ni kiša nam nije pravila veće probleme. Više je bila dosadna, kidajući nam misli kojih su nam glave pune.

Situacija je ozbiljna, i teško se opirem utisku da se svi zajedno ponašamo u skladu s njom. Prihvatam da nije bilo ugodno nastaviti ali strijepim da smo trebali. Povezujući sve događaje jedino čime mogu opravdati ovo zaustavljanje je zaostala nada da bi nas Ćasara mogao sustići.

VI - 2 / Stazom XIV hercegovačke

Kad Vilići seku udavaše,

devet ovnov' u kurban zaklaše,

i desetu kravu jalovicu,

da im seka zdravo goru priđe.

Kad su bili kroz čemer planinu,

ud'ri kiša, za njom susnježica,

pokisoše u gori svatovi,

smrznu im se lijepa djevojka.

Smrze joj se duvak za feredžu,

a feredža za zlatna kaftana,

zlatan kaftan za tanku košulju,

a košulja za pleći bijele.

Kad su došli Tankovića dvoru,

vode svate u tople odaje,

a djevojku u studenu kulu                               27/28. septembar 1992.

Dohodi joj mila svekrvica,

ne veli joj: „Je l' ti snaho zima?“

Već joj gleda stasa i uzrasta:
„Moja snaho, lijepoga rasta!“

Dok eto ti mile zaovice,

ne veli joj: „Je l' ti snaho zima?“

Već joj gleda po košulji veza:
„Snaho moja, lijepoga veza!

I mene ćeš 'vako naučiti.“

Dok eto ti mile jetrvice,

ona nosi u naramku sina:
„Pitaj sine, svoje mile strine:

Moja strina, jesi li ozebla?“

                                   

 

Diskusija počinje. Nepotrebna, ali neizbježna. U trenutcima su i po trojica-četvorica istovremeno govorila. Pri čemu ostali nisu znali koga slušati.

Za mene i dalje dilema nije bilo. Valjda bi trebali onamo kamo nam je rečeno.

Zato sam stao bliže Muju Rizvanoviću, koji će nas po svemu sudeći dalje voditi. Nikako i zadovoljan sljedećem što sam od njega čuo. U svoje poznavanje puta nije sumnjao, pozvao se na iskustvo iz lova, odnosno krivolova, kako ga neki dopuniše, usput se predstavljajući i kao konkurencija Paču i Biču, ali i tvrdeći da nas na Suvodima čeka više četnika nego što ih je na Sutulijama.

Čuo sam više nego što sam htio, pa se vraćam do Mufa koji je mirno sjedio. I ostalima objašnjavam, iskreno priznajući kako mi je postalo svejedno. Rekao sam im kako sam spreman ćutati, prihvatiti volju većine, ali da sam duboko u sebi za poštivanje naredbe, odnosno logiku da nam je sigurnije onamo gdje imamo vod koji će nas osiguravati, i s obzirom da ja jednako ne poznajem ni jedan ni drugi put.

Džemo i Salko nisu sporili moje mišljenje, no iznosili su neka svoja viđenja mogućih opasnosti na jednom, odnosno drugom putu. Složili su se da je diskusija suvišna, gubljenje vremena, dodavši i kako šteti raspoloženju, povjerenju. Koji su nam itekako potrebni.

VI -1 / Ostavili smo poruku

„Gdje ćeš biti l'jepa Kejo,
da do veče ti dođem?“

„Il' ću biti u hajatu,

dukate nizati.

Dukati će zveketati,                                            

po zveketu mi dođi!

Il' ću biti u đul-bašči,

bosiljak sijati.

Bosiljak će mirisati,

po mirisu mi dođi!“

 

Ulazak s Džemom u logor vrati mi razmišljanje o sadržaju telegrama, budeći žal što i lično nisam bio kad je stigao. Ne bojim se da kasnimo sa spremanjem, Zaim i ostali su sve pripreme već obavili, ali vjerujem da bih lakše razumio sve ove izraze lica. Toliko tuge nije bilo ni kad su se sela napuštala, pa slutim i prisustvo straha. Neizvjesnost noćašnjeg puta se neće moći zanemariti.

Puno je toga što me još čudi, ali ću na to misliti kasnije. Sad mi je uzeti lične stvari. Ja i Džemo, dok nam ostali pomažu. Zaim nas usput upoznaje s planom: Noćas se trebamo spustiti niz Mrkalje, na Sutulijama prijeći Sutjesku, gdje nas čeka vod s Trebove.

U tome nisam primjećivao ništa toliko komplikovano, ponovo se čudim ovolikoj brizi. Ne može biti razlog ni u stvarima koje moramo ostaviti, mi ih tako malo imamo pa ćemo se i njih pola riješiti. Rečeno je da rančeve punimo hranom, te samo onim bez čega se još ovakvo putovanje ne može zamisliti.

* (o nepromjenjivosti, nepopravljivosti)

Da se pameti na pazar iznesu, opet bi svako kupio - svoju. (arapska)

*** (ženska mjera)

I žena će svaka prvo reći da su centimetri jedina mjera za dužinu. Pa opet, muškarca će rado odmjeriti - minutima.

V - 58 / Ostalo sam mu vjerovao

  

Oj djevojko, dušo moja,
gdje 'no sinoć s tobom stojah,
ostade mi sablja moja. 

Sablja moja i mahrama,
u mahrami ogledalo.      

                    
Hajde, dušo, da tražimo;
Ako Bog da pa nađemo,
bratski ćemo pod'jeliti: 

Meni sablja i mahrama,
tebi, dušo, ogledalo.

 

 

 

 

Upuštati se u priču, diskusiju s Mujom Pačom značilo bi oduzimanje previše vremena. Do mraka ga toliko nije ostalo, a rezultat bi mogao biti taj da bi mi ispali i najveći krivci, s obzirom kako nam je minobacač nazvao.

I mi koji Muja nismo dobro znali upoznali smo ga. Ako nešto još zna, on će nam to i sam reći.

Drugo nam nije ni preostalo već da se okrenemo sebi, odnosno što prije dođemo do ideja kako da ivzršimo tek primljeno naređenje, efikasno i najbrže što možemo.

-          Ja ne bih ništa ni dirao – ne znam je li mi se toliko žurilo, ili me postalo strah, ili je iz mene govorila intuicija – nikad ga niko ovdje neće naći. Dok se na proljeće ne vratimo.

-          Trebamo ih malo zaroviti – Zaim je bio konkretniji, i njega i Tita je osjećaj požurio s osmatračnice.

-          Razvuć' ćemo po platou – Tito je širio plan – u jedan grmen cijev, u drugi postolje, treći noge...

-          Znate šta ćemo – Džemo je spreman da završi – nišansku svakako nosimo, cijev, postolje i mine ćemo razvući po grmenju, lafet ćemo odnijeti negdje gdje se skreće, a kuglu sam ja već skont'o gdje ćemo. Šta znamo šta se dešava, možda četnici dođu prije nas. Ako ovo sve i nađu, biće im džabe bez kugle. Oni nemaju ovakvih minobacača, u njihovih je kugla zavarena uz postolje, dok se u ovoga izvrće. Moći će samo plakati pored njega!

Dogovoreno. Već smo svi shvatali šta se krije iza cijele poruke. Samo je jedan razlog mogao dovesti do potpunog napuštanja Sniježnice i Vučeva, sa zakopavanjem teških stvari. O tome smo gledali u partizanskim filmovima.

V - 57 / Dolazak bilo koga drugog dočekali bi mirno

Zbogom moja ljubavi,
moramo se rastati.
Što je bilo – bilo je,
vratiti se ne može.
    Neka vr'jeme izbriše
    moje tužno sjećanje,
    zašto si me ljubila
    kad me nisi voljela. 

Ti si meni bila sve,
kao cv'jeću proljeće.
Al' zbog tvoje nevjere
samo tuga ostade.
    Neka vr'jeme izbriše... 

Sad ne vr'jedi plakati,
što se vr'jedi kajati.
Što je bilo – bilo je,
vratiti se ne može.
    Neka vr'jeme izbriše... 

    /Dragan Toković/

 

 

  

Dok se Ćasara s trojicom neodabranih konjovodaca udaljavao od nas, mi smo se zarovili u vrtaču. Lopate smo odmah odložili, a i krampove ćemo slabo koristiti. Što uradimo, biće motorkom i sjekirama.

Sveukupno se nije imalo puno šta ni uređivati. Homoru je Džemo stručno oborio i okresao, a mi smo očistili šiblje koje je zauzimalo prostor gdje smo planirali postaviti postolje, te malo prokresali za dva piketa, dovoljna za jedini osnovni pravac, za rejon koji možemo tući.

Nije lako opisati naše angažovanje na uređivanju. Volje i želje, radnog elana, nije nam nedostajalo. Trudili smo položaj učiniti što boljim, no dakako smo bili i svjesni kako su nam mogućnosti ograničene. Što smo iskusili na Kikalu. S tim da nam je u prilog išla bitna razlika, ovdje je priroda takva da će biti dovoljno ono što možemo dopraviti.

Ne mogu reći kako smo baš gorjeli od želje da se još danas odavde oglasimo. Vjerovatno bi rado pristali na to, ukoliko bi se podrazumijevalo i da u cugu ispucamo sve što imamo. Pošto u takvu opciju i nismo vjerovali sve smo podveli pod nadmetanje s vremenom. Žurilo nam se nije, ali nam je trebala zanimacija, koja će opet dovesti do unekoliko sigurnijeg položaja.

V - 55 / Mlad sam, naučiću

Ibrahim se u mejhani fali:
„Kod kuće mi žena k'o djevojka!“ 

A veli mu sarhoš Alijaga:
„Gdje bi bila žena k'o djevojka?
                                                            27. septembar 1992.

Kad je žena ruža razvijena,
a djevojka pupoljak od ruže? 

Kiša pada, a ruža opada,
sunce sija, pupoljak razvija!“

 

 

Nisam imun na nenaspavanost, već sam to nekoliko puta pokazao. Ipak sam takvog raspoloženja da sam bio uvjeren da mi se neće dati zaspati. U boljem slučaju, da će mi san biti posve rastrgan.

Zato sam i ostavio Mufa samo s Farukom, dok sam ja otišao u kolibu gdje nikog nema. Samoća i tišina su mi potrebni, očekujem borbu s mislima koje mi zuje glavom. Ima ih od jučer, od sinoć, i od jutros, tu su i ove od maloprije. Oko svega sam sa sobom raščistio, ali se one nanovo prepliću.

Ispreplele su se toliko da se neću sjećati kada ih je san umrtvio. Što sam siguran, da sam bio u mogućnosti spavati dok se sam ne probudim, vjerovatno bi me podne prestiglo.

-          Hajde! Žao mi te, gled'o sam dva minuta kako slatko spavaš, al' šta ti ja mogu.

V - 53 / Na njihovoj strani

Po Varoši povaljana trava;
    vaj, Ćamo vaj – vaj, dušo, vaj!
Povaljali gusinjski bećari.
    vaj, Ćamo vaj – vaj, dušo, vaj! 

Povaljali, pa se pokajali.
Ćamo moja, đe ja fala tvoja? 

Što ti uze staroga bećara.
Zar ne viđe da ti bećar nije,
usahle ti ruke obadvije.

 

Zaim i ja se odmah dadosmo na sračunavanje elemenata. Čemu želimo posvetiti dovoljno pažnje, riješeni da pogodimo.

Osnovne elemente smo već imali, još smo pokušavali što preciznije procijeniti brzinu i pravac vjetra, temperaturu zraka. Provjerili smo i piket, a uračunali i uranjanje podloge u odnosu na broj dosad ispaljenih mina. Provjerili smo i ostale popravke, na kraju odabrali dvije mine koje nisu imale težinskih razlika u masi.

Za sve nam nije trebalo više od deset minuta, poslije čega smo sačekali još tridesetak sekundi, da ja otpužem do ivice stijena a da Džemo podesi nišanske sprave, kada smo i pomislili da je sve spremno.

Čekao se moj znak s osmatračnice.

V - 51 / Imati bilo kakvu pušku

Kad sam sinoć ovdje bila,
i vodice zahitila. 

Dođe momče crnog oka,
na konjiću laka skoka. 

Pozdravi me, zborit' ode:
„Dajder, sele, malo vode.“ 

Ruka drhti, krčag ode.
Ode na dv'je, na tri pole!

 

 

  

Krampovi i lopate već rade. U dolini, nedaleko od šatora koji nam je Crni poklonio.

Volio je rođeno selo više nego mnogi, prije mnogih bi volio da u njemu sniva vječiti san. Ali, znam, razumio bi i ovu situaciju.

Kad već ne može u najvoljenijem selu, može na drugom mjestu koje je najviše volio. Kada smo još prvi put u ovoj dolini posjedali u krug, zavolio je svaki ovaj kamen, svaku suhu grančicu, svaki opali i neopali list. Sve što je okruživalo njega i njegovu braću, kako nas je baš tada nazvao.

Tu iskrenost prema nama smo ranije shvatili, sad shvatamo koliko je volio i ovo kamenje, šipražje, lišće...

Mi se danas opraštamo s njim, bez mogućnosti da mu na drugi način zahvalimo na poklonjenom životu, sem što ga predajemo komadu zemlje kojim je posljednjim prošetao i komadu neba koji je posljednji pogledao.

I da jutros učinimo ono što trebamo. Jutros, i svih narednih dana. Za koliko ga nadživimo.

Dužnici smo mu. Jesmo se halalili, ali na dug zaboraviti ne smijemo. A prije nego s osmatračnice pogledam da li je danas prilika za vraćanje dijela duga, sjetih se i svoje puške.

V - 50 / Posljednji put je čuvao položaj

Još ne sviće rujna zora,
još ne trepti list sa gora.
Ne čuje se glas slavuja,
zoru da najavi. 

Ne čuje se glas zefira,
niti svirka od pastira.
Tišina je, svud okolo,
sve živo počiva. 

Neka cvjeta rosno cv'jeće,
nek se kiti s njim proljeće.
Ja ga neću više brati,
jer nije za mene. 

Ja ga neću više brati,
jer ga nemam kome dati.
Kome sam ga darivao,
zemlja ga pokriva. 

Svaka travka u spokoju,
traži makar radost moju.
Al' od mene ona bježi
daleko, daleko!

 

 

      Ulazak u dolinu rađa emocije. Da se jučerašnji dan mogao izrezati iz naših životnih kalendara, ječale bi okolne homore i stijene od našeg veselja. Ovako, ječe naše duše.

Dan se okolo probudio, dolinom kao da se tek šunjao. Kao da je i on imao svoje razloge, i nije htio biti bučniji od nas. A opet, pripremio je da možemo prvim pogledom prostrijeti cijelom dolinom.

Izuzev neispečene janjadi, na koje ne bi pažnju ni obratili da tuda nismo morali proći, kojima su se neke od sitnijih životinja, uglavnom muha, već stigle pogostiti, sve drugo se činilo onakvim kakvim smo ostavili.

Ja sam dio svoga pogleda zadržavao na pojasu od šatora do skloništa. Tražio sam vidjeti borić, grmen, neki od onih koji su me sinoć šibali, neki kamen koji me je spotakao. Svega toga je bilo, no sve je bilo mirno, uspravno. Onakvo, kakvo je uvijek i bilo. Sem uzdaha, ništa drugo nemah sebi reći.

Svoj pogled stapam s pogledima ostalih, svi gledamo u isti pravac. I koji smo znali, i koji nismo, jedno smo morali prvo zapaziti. Ja sam još i provjerio kako ni tu nema promjena. Bidon pred skloništem, bio je s onoliko manje vode koliko je Mufo posljednji put popio a da Faruk nije kapima mjerio, i koliko je meni trebalo da obrišem znojno čelo.

V - 49 / Jutro nas nije iznenadilo

Po mjesečini, kraj šimšira,
tu mi se šeće mlad' đidija.
U ruci mu tamburica sedefli,
sitno kuca, jasno popijeva, čuješ li?
Ajko, zove me, da mu dođem na divan. 

Kono mila, plav' zumbule,
za oči tvoje, srce izgorje.
Reci meni, Ajko mila, voliš me,
da mi srce od sevdaha ne pukne.
Ajko, reci mi, da ne čeznem uzaman. 

Čekaću te do jeseni,
a, o jeseni, bježi meni.
Da ti ljubim lice b'jelo, rumeno,
pa da bude srce moje veselo.
Ajko, dođi mi, pod šimšir na divan.

 

Probdio sam cijelu noć. Zapravo, tih nekoliko sati koliko je do jutra bilo ostalo. Kraj postelje, koja je mirisala čudnim, prelijepim mirisom. Iskrenog zadovoljstva, posvećene brige, pažnje i njege.

Nije mi se ni moglo spavati. Jesu se svi redom nudili da me odmjenjuju, čak i neki Ćasarini. Želio sam, prirodnim smatrao da ovu cijelu noć budem uz Mufa. Faruk je to smatrao obavezom. Da bdije nad njim, ali i nada mnom. Da ne bih ponovo Mufu dodao više vode nego mu to stanje rane dozvoljava.

Obojica smo Mufa razgovarali. Hrabrili, ma koliko to nije bilo potrebno. Držao se snažno, i potpuno svjesno. Svjesnije nego ja, koji sam već bio počeo zamišljati da je ovo samo san, i da ćemo ujutro Crnog zateći živog.

Njegova svjesnost se pokazivala i time što se i sam počeo boriti protiv žeđi. Prihvatao je tih nekoliko kapi, kojima bi mu Faruk povremeno tek protrljao usne, sada bez gunđanja i molećivih pogleda. Činilo mi se da je svoju ranu, dok bi mu je Faruk čistio i previjao, gledao lakše nego ja.

Dobro se boljim vraća

Gledam te
tužnu tako.
Pa mi, prosto,
žao mene.

Kao lutka si mi
lijepa.
Što ne uzmem štapić,
i u princezu te pretvorim?

Razmisli, lutko,
moguće je i to:
ti meni jednu ispuniš želju,
a ostvariš sve svoje snove.

Da ja tebe, lutko,
samo jednom poljubim,
mene bi do kraja života
ljubila princeza.

V - 48 / Bog i sreću dijeli

Kad morija Mostar morijaše,
sve umori, i staro i mlado,
i umori majci Ibrahima.

 
Žao joj ga u groblje kopati,
već ga kopa u zelenu bašču.

                                                           25/26. septembar 1992.    
Svako ga je jutro oblazila,     
a jedno ga jutro dozivala:
„Je l' ti tvrdo, Ibro, bez dušeka? 

Je l' ti nisko bez brusa jastuka?
Je l' ti zima bez kumaš jorgana?
Jesu l' teške tahte javorove?“

 

Stražar nas je zaustavio. Bez lozinke. Džemo se brzo sporazumio s njim.

Mufo je momački izdržao. Odbijao je da ga nosimo, govorio je da se na nogama osjeća življim. Povremeno se oslanjao na nekog od nas, žalio je i izvinjavao se zbog toga. Pristajali smo na češće predahe, kraće, na nogama, bez sjedanja.

Stražar Emin, brat Fuda Madeška, ravno nas je vodio Ćasari, za koga reče da se vratio pred akšam. Na putu do kolibe još nam je potvrdio da je samo Sajo gore. U vezi Tita i Asima se, i da smo htjeli, nismo stigli zabrinuti, a i oni su se čuli za nama. Dok nas pristigoše, Emin potvrdi da smo ostali samo s jednom stanicom. Odnosno, da ovdje niko nije u toku onoga što se dolje posljednje dešavalo.

Ćasara je, izvjesno, već bio zaspao. Nikad tvrdim snom, na drugi tihi poziv je otvorio vrata kolibe. Njegova duga, crna, kofrdžava kosa se i u mraku jasno razaznavala. Paljenje fenjera je pokazalo zabrinuto lice.

-          Šta je bilo? – i riječima je dao do znanja da sluti.

-          Crni poginuo, Mufo ranjen – Emin je bio kratak.

-     Šta!? Kako? Uđite – Ćasara nas pozva unutra, zaboravljajući na pospanost, i lomeći ruke u visini prsa – dajte tog ranjenika, neka odmah prođe i legne.

V - 47 / Neću više odgovornosti

“Sarajčice hajdemo, bona hajdemo,
mome selu zajedno, zajedno.
Konja ću ti osedlati,
aman, pa ćemo bježati. 

Imam šumu golemu, bona golemu,
i bašticu šarenu, šarenu.
Na sred bašte trešnja zrela,
aman, slađa od šećera!”

“Blago tebi momčiću, bolan momčiću,
kad jašeš na konjčiću, konjčiću.
Zlatan dizgin i uzdice,
aman, mame djevojčice.” 

“Sarajčice ne luduj, bona ne luduj,
nikom ništa ne kazuj, ne kazuj.
Vodiću te, zlato moje,
aman, gdje slavuji poje.” 

“Šumica je golema, bolan golema,
a ja cura malena, malena.
Mogla bi me ujest' guja,
aman, slušajuć’ slavuja.”

    /Jozo Penava/

 

Moja strahovanja su bila opravdana, ali razlozi nisu bili isti. Stigao sam do pola riječi “vjerovatno”, kad je nova granata preletjela iznad nas i završila negdje u “Titovom usjeku”. Strašan se huk prolomio, učinilo mi se kako mi se odbija od pete.

Podsjeti me i na ono što smo bili zanemarili, na drugoj su se strani još mogle čuti povremene borbe, samo im je artiljerija od kobne granate mirovala. Ako su njihovi pješadinci odlučili noć provesti na položajima na kojima ih je zatekla, to su i artiljerci ostavili cijevi u posljednjim pravcima. Dovoljno je bilo da je neko od njihovih artiljeraca malo više popio, ili neko iz njihove Komande, pa da šenluče na ovaj način. Mada bi nama bilo draže da je razlog u saznanju kako je poginuo neko od njihovih vojvoda.

Prekidam sa slanjem telegrama, ostajem u ležećem položaju dok se ne završi četničko “šenlučenje”. Uzdahnuh, jer i ova granata potvrdi kako nam je položaj bio skoro idealan. Mada je nisko preletjela, završila je skroz u klancu. Ipak, ne možemo biti sigurni da će se na ovome završiti.

Već sljedeća je zviždala jače, opasnije. Zaustavila se na samoj ivici klanca, tako da smo Hadžija i ja preživjeli kišu gelera. Preživjeli, to je najvažnije. Pola smo minute bili prepušteni tišini, srećom niko nije zapomagao.

V - 46 / Živi moraju biti veća briga

Oj Vrbasu, vodo hladna,
odnesi mi jade moje. 

Odnesi ih mome dragom,
mome dragom pod pendžere. 

Nek ih dragi razabere,
nek ih meni i ne vraća.
 

Sjeo sam. Poslije svega, još da uzdišem. Bilo je kasno da bidon skrivam. Možda i ne bih, ne želim se i zbog toga osjećati krivim.

Mufo je znao. Tražio je odmah vode. Faruk mu nije dao, upozorio ga je.

Ja se u medicinu ne razumijem, ali žeđ shvatam. Faruku vjerujem, Mufu isto. Ali, opet držim da bi Mufu bilo bolje da je samo usne nakvasio, da se je Farukovim savjetima počeo povinavati još dok ih je i sam znao. Ne bismo sad slušali predavanja o tome kako ranjeniku koji je krvario, vodu ne treba davati. Predavanja, koja zanemaruju ono što se zove žeđ.

Ma koliko Faruk bio u pravu, preče je bilo vidjeti šta dalje. A nije mi puno vremena trebalo da shvatim kako se ponovo prvo čeka moje mišljenje.

-          Vidim kako još nismo svi – prekidajući Faruka, govorim prvo što mi je palo na um – svakako bismo trebali sačekati i ostale. Koliko sam primijetio, na Sniježnici ne postoji groblje. Možda bi Crnog i trebali ovdje ukopati...

-          Šta pričaš – Džemo me prekide – nećemo sad o tome, ne može se kopati dok mejt ne prenoći!

-          U pravu si. Dobro, o tome ćemo sutra – osjećao sam praznu glavu, bolje reći prepunu košmarnih misli, zbog čega sam šakama prekrio lice, želeći ih tako otjerati i otvoriti prostor za neke normalnije.

-          Ja predlažem da odmah krenemo odavde – Salko je vjerovao kako dijeli mišljenje većine.

V - 45 / I dalje me boljela ista bol

Djevojka je sunce bratimila:
„Vruće sunce, moj po Bogu brate!

Stani malo nad gorom zelenom,
doklen bratu košulju navezem. 

Na ramena labudova krila.
Među pleći međedovu šapu. 

Uz rukave ševteli-behare.
Uza skute Ajkunine prute.

Ipak sam zavoj dodao Senadu, a vidio sam i Faruka kako izlazi iz skloništa. Bio sam siguran da će oni biti dovoljni Mufu, ako je potrebno popraviti previjanje. Ja ustadoh, Mufa prekoračih, i potrčah naniže.

Orijentir su mi vatre, oko kojih su sad već zagorijevala janjad, ali koje su još uvijek veoma jasne.

Prvi problem, između mene i tih vatri bilo je previše mraka. Pred očima, ali i u duši. Crnom nismo mogli pomoći, Mufo je imao više sreće. Vidio sam da me nije lagao, da nije teško ranjen, ali sam iscrpio svu snagu kojom bih mu sasvim povjerovao. Potpadao sam pod pogrešan osjećaj da mu život zavisi od vode koju traži, koju mu ja trebam donijeti.

Osjećaj koji me još više zasljepljivao. Vidio sam vatru kraj koje se bidon s vodom nalazio, ali ne i mrak koji me od njih dijelio.

Dozvolio sam da mislim osjećanjima a ne glavom. Mislio sam kako ću u nekoliko koraka, računajući sa svojom mladošću i hitrinom, koje bi u nekim drugim situacijama sigurno došle do izražaja, već biti s bidonom u ruci. Bilo mi je važno izvesti to u što manje koraka, znajući da u povratku moram uzbrdo. Tjeralo me i uvjerenje kako bi i Mufo postupao isto, da su nam uloge zamijenjene. Bez da sam razmišljao u kojoj bi on mjeri primjećivao mrak.

 

V - 44 / Stigao je halaliti

Razbolje se Zarka,
na majčinom krilu.
Pitala je majka:
„Šta je tebi, Zarka?“

„Ne pitaj me, majko,
moram umrijeti!“
„Je l' ti žao, Zarka,
sitnijeh sokaka?“

„Nije meni žao
sitnijeh sokaka.
Ni po njima, majko,
mladijeh momaka.
Već je meni žao
katanina mlada!“

Koračamo brzo. Sve je izvjesnije kako će moje slutnje, kojih tek postajem svjestan, pokazati se tačnim. U suprotnom bi Zaim već našao riječi kojima bi me primirio.

Ako je čekao da ga sam upitam, pogriješio je. Ja se ponašam kako bih se ponašao i da je u pitanju bilo ko drugi. Kako se svako trebao ponašati. Siguran sam da će to Tito i njegov brat, i Sajo ako je s njima, shvatiti dolje u usjeku. Čim budu svjesni kako su četnici za večeras završili. Ovo je posljednja granata koju su ispalili, tužan dokaz koliko nam je samo malo više sreće trebalo...

Stižemo skloništu. Nekoliko metara niže, čuje se disanje. Zaim skreće unutra, ja prepoznajem disanje.

Kroz mrak mi zape jedan grmen. Sapletoh se, ali nekim refleksom, koji nisam znao i da imam, dočekah se na koljena. Da ne padnem naprijed, na onog ko je jedva disao. Da ga i ja ne povrijedim.

-          Mufo!? – javih se, onako s koljena.

-          Oh... dobro sam... ja... Idite Crnom... unutra je... njemu pomozite... – stenjao je.

-          Gdje si ranjen? – plašio sam se da ne govori istinu.

-          U ruku... pomozite Crnom!