XI - 46 / Karakter

L'jepa je Đulsuma djevojka,
al' uzalud Đulsina ljepota.

Đulsina su vrata kraj sokaka,
glava joj je vazda na pendžeru.
                                                              13. septembar 1993.

Ko goj prođe, očima je šarne,
il''se kahne, il' joj namigne.

Il' joj neki išaret predadne,
da ga čeka noću na sokaku!

Vrijeme navikavanja je iza, ono povratka se uveliko primiče. Vakat je i utiske sabirati.

Bilo je lijepo, ljepše nije moglo biti, taman da se čovjek strese pri pomisli koliko ga sada čeka drukčijih dana, prije nove prilike za par ovakvih.

Grad je takav da sam ga upoznao prvim obilaskom. Drugi put je ruta kretanja morala biti ista, s tim da sam se tada zadržao neko vrijeme na dva mjesta. Jedno je blizina čuvenog partizanskog mosta, gdje ponajduže razmišljah o tome kako se historije smjenjuju, novije potiskuju stare. Zadržao sam se i na Koloniji, opet ne u dugoj priči s narodom gore, već ispod, u pokušajima da Jablanice vidim više nego je ima.

Ono što Jablanicu čini sadašnjom ni odakle se očima ne da sagledati. Visoko, a pogotovo Zenica, za nju su velegradi, ali je ovdje više života. Onog najtežeg, ratnog, ali i u takvim uslovima punog.

XI - 45 / Tada mi je lakše

Pašihana, imaš li jarana?
„Mlado momče, ko je bez jarana?

Imam, mlada, četiri jarana,
kad mi dođu svašta mi donesu.

                                               
Jedan nosi svilena pojasa,                    11. septembar 1993.
drugi nosi srmajli jeleče.

Treći nosi od zlata košulju,
a četvrti fesče s dukatima.

Nek donose, neka se ponose,
Umihana ode za drugoga!“

 

Poslije i treće iste noći u Jablanici, konačno se nakanih da malo prošetam, upoznam grad. Uvjerio sam se kako je Mufo bio blizu istine kada mi je rekao, naravno ne u Fifinom prisustvu, da tu i nemam bogzna šta vidjeti. Tada mi je Jablanicu i opisao kao gradić iz dva dijela, s dvije glavne ulice, onom što spaja Konjic i Mostar, odnosno drugom što Jablanicu veže s Prozorom. Završio je rečenicom kako ni broj sporednih ulica nije mnogo veći.

Da bih vidio sve znamenitosti Jablanice potrebno je tek sahatak vremena. Kroz prolazak zgrade, prve do kina, ravno sam izbio pred jedini hotel. Malo u produžetku je fudbalski stadion, iza kojeg je muzej. Vratio sam se skoro do hotela, skrenuo lijevo kako bi prošao kraj par zatvorenih kafića, te kasnije uz neuobičajeno duge stepenice izašao na Koloniju. Gore je smješten veliki izbjeglički kamp, tu je i objekat koji danas služi kao centralno skladište humanitarne pomoći, objekat koji je pod ingirencijom Ramiza Salihovića. Pored je i poveće polje, za koje sam već upoznat kako se sije tek od ove godine.

Tu je i bolnica, pored koje sam samo prošao. Kao što sam samo bacio pogled prema kampu koji se nalazi uz Ramu.

XI - 43 / Najbolje da ostanem što jesam

Kolika je pod Mostarom Cernica,
još je veća Efičina avlija.

S kraja na kraj đul-beharom procvala,
a na sr'jedi senabija jabuka.                      9/10. septembar 1993.       

                                         
A pod njome od sedefa šćemlija;
Tude sjedi hadži-Jusuf Efica,
na krilu mu Kovagina Fatica!

Druga noć u Jablanici, druga fešta. Za mene je druga razlika u odnosu na sinoć što smo sad ipak sjedili u Mufovoj sobi. Prva je, naravno, što sam puno raspoloženiji za odsjesti.

Nije nas bilo ni blizu kao onda, pa prihvatih kako se radi o najodabranijem društvu. Neke sam vidio sinoć, ali je pravo predstavljanje tek uslijedilo.

Zapravo su počeli od tog jednog što je izostao i sinoć i večeras, a u prvi plan je izbilo da to nije neuobičajeno, da je prečesto počeo da se „gubi“, izostaje s najvažnijih sjedeljki. I pored dosta riječi hvale, pošto je predstavljen kao jedan od dvojice „polubraće po ugovoru“, to je presudilo da priča o Fadilu Makašu bude svedena na to da nikada neće postati pravi brat!

XI - 42 / Vjera u nafaku

Ćemalušo, mali Carigrade,
u tebi su paše i veziri.
Car vezira kroz biser doziva,
vezir mu se kroz zlato odziva:  

                                  
„Moj veziru, što mi doći nećeš?“
„Padišahu, kako ću ti doći,                    9. septembar 1993.
kad ne mogu kroz sokake proći,
od ćošaka i od mušebaka!

Od momaka i od djevojaka,
od šargije Porčina Avdije,
a od šiše Hadžajlića Muše,
i od pera Hrgine Šerife,
od ljepote Fejzagine Šide!“

Budeći se, a kako je to u ratu i običaj, u sekundi se prisjećam gdje sam. Odmah primjećujem, a čemu se i ne čudim, Mufo je već ustao i otišao negdje. Koliko je sati, to u sobi koja nema niti jednog prozora, ne mogu ni nagađati.

Sljedeće čega se prisjetih je ono što mi Mufo pred spavanje pođe ispričati. Ovo jeste najmanja, ali je i najveselija od svih soba ovdje. Ona pamti mnoga sijela, posebno jedno u kojem ih je ukupno unutra bilo dvadeset i jedno. I nije im bilo tijesno, pa je jedini problem dolazio kada jedan iz ćoška treba „prazniti bešiku“, tada ih se desetak moralo pomjerati, odnosno izlaziti pred vrata. Drugi je problem, samo što bi se taj vratio - trebao je drugi ići. Ne znam, možda sam ga pitao da li je, s obzirom na takvu situaciju, moguće da ih svih dvadest i jedan nikada nije istovremeno sjedilo - osim na početku...

Ustajem, a pred vratima me dočekuje neočekivana praznina. Lijevo i ispred je samo kanjon Neretve - i stijene.

Bar je za orijentaciju lako, ali ni kod Ramiza ne bi nikoga.

XI - 41 / Brat

Sarajevo, behara ti tvoga,
znaš li išta za dragoga moga?

Otiš'o je, već godina dana,
ja ga čekam tužna, uplakana.

Dođi, dragi, milovanje moje,
pa utješi bolno srce moje.

Uzalud je i otac i mati,
kad me, dragi, tvoj pogled ne prati.

    /Jozo Penava/

Od jutros sam o mnogo čemu razmišljao, o ovome trenutku ne stigoh. Koliko god su me oni požurivali, ja sam svojom mladošću nastojao produžiti ovaj predjesenski dan, do širina sreće, koja bi me u ovakvim situacijama morala pratiti.

Jablanica je grad koji ne bi trebao biti težak za snaći se u njemu, ali su noći svugdje iste. Kao što je umor uvijek nemilosrdan. Više nego po polasku, sada željeh da ono što sam od Fehima Gliba čuo, i to što ova dvojica znaju, bude i istina.

Tek što vidjesmo da prva svjetla koja smo opažali imaju i zgrade iz kojih dolaze, priče koje sam čuo postaju i nada da je naše druženje tu i privedeno kraju.

Cijelim putem i nisam pokazivao dovoljno razumijevanja, sada mi je bilo razumjeti svoje saputnike. Žuri im se, njihovi su par stotina metara dalje. Hvala im, mene su dopratili odakle bih se trebao i sam snaći. Samo će sačekati da se i uvjerimo.

XI - 39 / Ko bi pojašnjavao

Vrbas vodo, ne hukaj se,
ah, moj dragi, ne uzdaj se!

Ne uzdaj se, nisam tvoja,
nije moje majke volja!

Kad bi bila majke volja,
ja bih, dragi, bila tvoja!

Kad porastem biću tvoja,
to će biti moja volja!

Kruščicu počeh doživljavati kao dio svoje sudbine. Kao mjesto koje ću pamtiti samo po lijepom. Iako mi se njegovo sadašnje ukazanje ne ozrači punom radošću.

Sada je to ozračje kraja jednoga nadanja. Ali, može biti i početak drugoga. Ne mislim se tu zadržavati, ne bih trebao imati problema ne sresti djevojku koju sam upoznao pri dolasku, niti namjeravam žaliti što se neću stići vidjeti sa svojim poznanikom.

Jablanica me čeka, zove. Jablanica u kojoj kanim provesti osam lijepih, nikako i predugih dana, poslije čega ću pohititi opet ovamo. Gdje će me čekati jedno srce koje će sve vrijeme jednako kucati, odnosno odgovarati na otkucaje moga...

A da smo doista čudno društvo vidjelo se našim samim ulaskom. Ne vjerujem da je iko odavno dočekan upitnijim pogledima. Nailazeći kraj jedne od kuća zaustavili smo cijelo domaćinstvo u njegovim redovnim seoskim aktivnostima.

*** (o prikrivanju nedjela)

Usain Bolt je najbrži čovjek današnjice. Pa opet, ne toliko da bi stigao sam sebe.

*** (o sebi)

Mnogo je životinja na koje mogu da podsjećam. Ali sam siguran, nijedna od njih nije grabljivica.

XI - 38 / Nema se šta ispriječiti

L'jepa Mara niz Bugar'je siđe,
susreo je Mujo Sarajlija.

„Pobratime, Mujo Sarajlija,
prevedi me preko Romanije.  

                                 
Bez ljubljenja i bez milovanja,                8. septembar 1993.
i bez svakog muškog pomišljanja!“

„L'jepa Maro, moja posestrimo,
prevešću te preko Romanije.

Bez ljubljenja i bez milovanja,
i bez svakog muškog pomišljanja!“

Odluka da se štedi i na nafti, moj izbor mjesta gdje ću odmarati, ljubav sestrića prema tetki, sve se to poklopilo. Duga noć je za mnom. Preovladavalo je nestrpljenje zbog skorašnjeg susreta s bratom, ali sam osjećao i pritisak zbog onog što bi dan prije mogao donijeti.

Nikad manja i neobičnija grupica nije napuštala Voljevac, putem preko Zec planine. Ukupno nas je pet, sa istim, i posve različitim mislima. Svi želimo doći do cilja, obići neke nam drage ljude, ali se nekima žuri malo više, drugima malo manje.

Za razliku od dvojice Keča, jedinih još iz bataljona što jutros putuju u ovom pravcu, kojima to bi i jedina briga i misao, za nas se troje isto ne može reći.

Nismo trebali mnogo odmaći pa da shvatim kako su Saljine pretpostavke, moje nade, bile potpuno opravdane kada su u pitanju osjećanja ove djevojke. Međutim, još manje mi je trebalo da se, više nego prije, uvjerim koliko je mom malom prijatelju drago da na jedan ovakav put ide baš sa mnom.

Iz tih sam razloga prvi dio puta svjesno njemu posvećivao, tek na momente prozborivši koju i sa Zijadom, odnosno s Kečima. Nadao sam se da bih nekima mogao malo dosaditi do izlaska na plato Zec planine!

XI - 37 / Ne bih se trebao ogriješiti

Mislio sam svaki dan,
da se s tobom upoznam,
da srce i dušu
tebi ja predam. 

                                  
Mislio sam, mislio,
i u srcu žudio,                                      7. septembar 1993.
dok tebe kraj sebe
nisam vidio.

Skini prsten s prsta svog,
ja ću tebi s prsta mog,
nek se zna da su dva
srca spojena!

Već heftu dana stalno se vraćah onome što jednom morade doći. Nisam glasno pričao, jer sam želio sačekati da stigne kamion. Bez potrebe sam brinuo, tek nekoliko ih se nije vratilo, ali je bilo onih iz prve ture.

Desetak se minuta čudno osjećah. Izmiješaše mi se mnoga osjećanja. I tuge i radosti, ponosa i samoprijekora, do raspeća između dvije bratske ljubavi. Pri čemu misli neizostavno odu i do trećeg, najmlađeg brata, koji je, po posljednjim informacijama, iz Sandžaka otišao negdje u Tursku.

U trenutku se opet pojavi ono - da nijednu priliku ne treba propuštati.

Požurio sam potvrditi Ćuzi svoje raspoloženje, kada i konačno morah riješiti i svoju najveću dilemu. Na dozvoli sem pečata i potpisa, te datuma, sutrašnjeg i sedamnaestog, kada bih se trebao vratiti, dakako da treba stoji i mjesto gdje idem.

XI - 36 / Neke se stvari mijenjaju

Kolo igra na Daltabaniku,
u tom kolu prelijepa Ana.
Sve je kolo strukom nadnijela,
i lijepim grlom natpjevala.

Baš kad se je kolo razigralo,
i lijepom pjesmom raspjevalo,
u to stiže fra Ivane fratre.
Svemu kolu naredi pokoru,
a najviše prelijepoj Ani:   

                                 
„Bosa hodi godinicu dana!
Bosa hodi, mrku krpu nosi!“                    6. septembar 1993.
Kad je Ana saslušala riči,
ljuto kune fra Ivana fratra:

„Bog t ubio, fra Ivane fratre,
susrele te pašine delije,
otele ti konja i haljine,
i za tobom đaka prenejaka!“

Bog Aninu kletvu uslišio;
Fra Ivana susrele delije,
oteše mu konja i haljine,
i onoga đaka prenejaka!

Dijelom mi se povratilo raspoloženje. Nasmijati se, uvijek je zdravo. Onda, čovjek lakše sumira i sve loše što je bilo.

Tako se preksinoć u mislima bavih i brojkama.

Ovdje smo mjesec dana, a naratovasmo se kako neki neće za čitav rat. Istina, svi ne jednako. Mislim tu, prije svega, na nas trojicu, koji se nemamo pravo ni na šta žaliti. Prvih dana dijelismo sudbinu bataljona, ali navikli smo i na gore nevolje. Ibraginu kolibu ćemo pamtiti, ali je i to samo po sebi bolje nego da je upamtila ona nas. Sve ostalo, bijaše takvo da najčešće kometarisasmo sa „Samo nek potraje“. Ni u bataljonu, ni kod Šeksa, manje a samostalnije jedinice niti je gdje bilo niti će biti...

Listajući dnevnik lako opažam da nije svezano tri dana a da neko nekog nije napadao, ili mi ustaše ili oni nas. Zapravo je trenutni, i najmirniji period otkako smo ovdje. Da samo potraje još dva dana, i da se i ja nađem na sljedećem spisku...

XI - 35 / Bio bi jazuk

Vozila se po Vrbasu lađa.
Sva je lađa srebrom okovana.
                                                          

Vesla su joj od suhoga zlata.                    4. septembar1993.

A na lađi devet djevojaka,
među njima vesladžija Mujo.

Prekjučerašnji dan sam proveo u spavaoni. Niti mi se gdje išlo, niti mi se igrala košarka, dok o novoj posjeti „Bećovoj“ biblioteci opet pokušavah da uopšte ne razmišljam.

Jučer, već nisam mogao izdržati. Istina, opet mi se nije ništa htjelo posebno. Jednostavno, samo mi se trenirao osjećaj da je akcija odložena na duže.

Na kraju, ubijedih Ahma i Gliba da prošetamo do naših minobacačlija. Onako, da vide da ih nismo skroz zaboravili, da ne glumimo gospodu i da se tamo ne pojavljujemo samo kada treba nešto gađati. Tek sada ću stići s nišandžijom popričati o ona dva piva, već se uvjerio da mi nije ništa bilo, a kroz smijeh priznaje da su oni druga dva popili odmah za nama, čim su vidjeli kako to mi slatko obavismo...

 

                                     ***

            I danas mi je uvijek prvo na umu želja da nekamo odem, ali se za razliku od dana prije osjećah raspoloženim i za nove šetnje ovuda. Dva dana sam uspijevao odvraćati Salju od jutarnjih i večernjih posjeta našim drugarima, jutros sam popustio. Zapravo, još sinoć sam obećao, i njemu i malcima.

            A skupa smo istrpili kritike što nas neko vrijeme nije bilo. S tim da se moje misli nisu imale kad baviti time!

Zijada, ona druga djevojka, sestra moga malog drugara, koji su izbjeglice iz Ždrimaca, jutros je drukčija nego i jednom dosad. Prvi put je gledah u miniću!

Sve mi se učini kao nekakva igra. Ona je tu samo s malim bratom i majkom, babo joj je zarobljen, ali je od početka poštovala i tetka i tetku. I oni su znali da nas dvojica dolazimo, ne mislim da su joj samo dozvolili, prije bih rekao i da su je posavjetovali!?

Ne znam dokle će Salja kriti da je oženjen, ja nemam šta. Bježao nisam od pružanja pogleda, a nije mi promicalo i da su se povremeno sudarali s njenim.

Ja sam svoj pogled povremeno spuštao do dna suknje. Lijepa je. Ljepša nego kada je tek upoznah. Sad i toliko, da ću možda zaboraviti i Elifu, kao i mlađu kćer deda iz Pridvoraca, kao i sve one tri iz onog kišnog predvečerja. Zaljubljujem li se?                                  

Mada mi se još sjedilo, ne bi mi mrsko kada me Salja podsjeti da je prihvatio prijedlog malaca da danas odemo do plaže. Nagovarali su nas i ranije, ali se uvijek isprječavalo ili loše vrijeme, ili ustaše. Ako mi prije i nije bilo žao zbog odlaganja, sad mi baš bi drago što Salja ne odbi. Posebno mi se dopalo što su malci pomenuli da će im i sestre danas na kupanje.

Neka i nisam baš ljubitelj rijeke, zbog problema sa suncem, stigoh Salji došapnuti, dok idosmo u kasarnu da uzmemo peškire i gaće koje će moći proći kao kupaće, kako bi i bio jazuk ovolike dane provesti kraj Vrbasa a ne okupati se.

-          Jebo kupanje – Salja okreće priču – ti se moraš malo potruditi oko one male, vidio si kako te gleda. Ja se ne smijem s ovom upuštati, neko će me ocinkati, a ova nam baza treba zbog gotive. A ako u nekom drugom selu šta izleti... A ti, odmah napadaj, mala je pravo dobra!

-          Nisam rek'o ništa... Ali je meni danas ćeif da se iskupam – ja malo, kao mudrovah – ja jednom godišnje idem na rijeku!

-          Znaš li ti, bio mastan, uopšte da plivaš? Ja te nikad ne pitah!?

-          Čuj, na Drini rođen a da ne znam!? Priznajem da nisam neki specijalac, ali si ne dam potonuti. Šalim se, ako ičija ona mala bude, ja sam prvi na redu!

-          Prvi si... Al' ne čekaj da uleti neko preko reda! Misliš da ona nije bila zarobljena, da to ujke nisu... Evo, ja bih sad desnu ruku dao da ga je ona već imala među nogama! Vidi joj se na ćehri, bio mastan!

-          Salja, priznajem da i meni tu nešto nije baš... Ali, čekam priliku, neću da istrčim pred rudu.

Salja me nije dalje ubjeđivao. Kako reče, od toga on nema ništa, osim što samo navija za mene.

 

                                    ***

Čuvši da ćemo na kupanje, Ahmo nam se priključi. Nismo ga ni mogli odbiti, samo smo mu pomenuli da ćemo imati i još društva, za početak naša dva mala drugara.

U njihovom društvu nismo ni mogli nastaviti razgovor. Sad nam je do plaže, potom malo u Vrbas, a onda kada one dođu...

Brzo smo stigli do označene plaže. Znali smo gdje je, ali nam se danas nikako nije dopadala.

Smetalo nas je što je sva puna, kao da su baš danas došli skoro svi, i naši i mještani. Odnosno, onoliko da je pola uvijek u vodi, a pola na sunčanju.

Stajali smo na cesti. Ja sam vrtio glavom, nije mi se išlo u toliku gužvu. Salja je predlagao da siđemo dolje, i da malo sačekamo, neki su valjda došli i ranije.

Ahmo je razmišljao sličnije meni. Predloži da malo krenemo uz Vrbas, da mora postojati nekakvo mjesto, ne mora biti plaža, ali da je dovoljno za nas.

Malci se nisu mogli sjetiti da nešto takvo ima, ali pristaše da svi zajedno prošetamo kako je Ahmo i predložio.

Nekih tristotinjak metara uzalud tražismo pogledima ono što bi nas zadovoljilo. Još nismo gubili nadu, Vrbas nam nikako nije izgledao kanjovit, i moralo bi negdje nešto da postoji.

Sve češće se zaustavljamo, ali i narednih dvjesto metara gledamo istu sliku. Vrbas gdje se razljeva tu je plitak, a gdje ima dubine preuzak je, još i nepristupačan. Ja u šali rekoh da bih se zadovoljio da nađemo nešto veličine kade, samo da se okupamo, makar i jedan po jedan.

I baš dok se tome smijasmo, ukaza nam se nešto što u tim trenutcima djelova nestvarno.

 

                                     ***

Nema dalje, nije baš kao ona plaža - ali je i bolje nego smo tražili! Nas se trojica kao potakmičismo koji će prije strčati i naći se u vodi.

Ovaj put je Salja prednjačio, očito je trening s Bobijem imao svog efekta.

Ni ja nisam mnogo zaostajao, oba smo već plivali kada je Ahmo tek stizao i raspremao se. No, to nas nije čudilo koliko što su malci još stajali na cesti.

Negdje nam u prisjećanje dođe da su nam oni nešto pokušavali reći kada smo tek potrčali, ali je bilo kasno da sad o tome razmišljamo. Rukama smo ih pozvali, poslije čega su oni konačno oborili naniže...

Prije nego će nam se i oni pridružiti, mi se stigosmo začuditi da su ostali glupi i da niko nije prije nas otkrio ovu plažu. Koja je bila nevelika, ali je mogla primiti još sedmero-osmero. A do tada, Salja reče da smo mogli malo i nudizam da glumimo.

Isto nismo ozbiljno razmatrali, samo zbog činjenice da su tu malci. Iako, oni zaturiše sličnu priču, prvi put pošto izađosmo malo na sunce. Zapravo, njihov prijedlog je sadržavao još nešto, Saljin je drugar rekao dati sestru onome u koga...

Bilo je malo našega nećkanja, ali je i bilo jasno da ćemo na kraju popustiti. Neke razlike ne može ni biti, s obzirom da smo u vodi ili tek iz nje, dok se ja još i našalih kako samo takmičenje Ahmu i meni jednako paše, pošto time ništa ne gubimo. A Salja je, na kraju prigovorio kako je Ahmo „švercovao“... te još, da su se malci sad počeli najviše s njim družiti...

U međuvremenu su se i cestom počele neke, bar nama, čudne stvari da događaju. Najprije su naišle tri djevojke, koje su samo malo zastale vidjevši nas - a potom produžile. Uskoro su naišle još dvije, koje su u našem pravcu gledale malo duže. A kada su se već vraćale skupa s one prve tri, iz pravca sela je naišla još jedna grupica djevojaka. Opet se ponovilo isto, malo su nas promatrale, a onda sve skupa nastavile korzirati...

Iako smo nas trojica razmjenjivali upitne poglede, ne usuđujući se da glasno iznosimo zaključke, bez obzira što se nisu mnogo razlikovali, ne bismo svemu veću pažnju pridodali da se domalo sve nije ponovilo i kada su naišle one naše.

-          Što li nas sve cure onako gledaju – ja prvi reagujem, čim smo se opet našli van vode – ako su one prve samo korzirale, zar Zijada i Nedžada nisu pošle na kupanje!?

-          Možda im je žao što se nismo pred njima potakmičili – Salja se nastavi šaliti, a pošto su se malci već grohotom smijali poslije mojih riječi.

-          Kako vas neće gledati – moj drugar prvi prekida smijeh – kada smo im zauzeli plažu!

-          Ovo je ženska plaža – drugi, i sve pojašnjava.

 

Sudareni pogledi nas trojice odjeknuše kao ove dječje riječi. Voljevac nas, ma koliko ga upoznavali, ne prestaje iznenađivati.

-          U nas toga nema, sve su plaže zajedničke – Ahmo se, kao pravda pred malcima.

 

Najveći dio sunčanog dana je već bio iza nas, tako da nije bilo druge nago da mi u njemu i do kraja uživamo. Danas samo neka nam bude krivo, a djevojkama, i našim i ostalima, nekada se valjda stignemo izviniti.

                                  Vrbas, u gornjem toku

XI - 34 / Neka silna želja

Vrbas voda na valove dođe,
nit' od kiše, nit' od b'jela sn'jega.

Već od suza skopljanskih momaka,
jer ih neće lijepe djevojke.
                                                                     2. septembar 1993.

Jer ih neće lijepe djevojke;
Neće gore, vole ostat dole!

Od Mehmeda nema slađeg meda,
od Alije šećer gurabije,
od Osmana slađega bostana!

 

Sajova tableta mi je dala malo sna, ali kao ni drugima nije mogla dati mira.

Dvije dženaze, a treća još čeka. I mnogo, previše pitanja. Sva bole. I ona u nama, i ona oko nas.

Može li postojati nada da je Mido samo zarobljen? Može li postojati vjera da ga niko nije vidio pogođenog!? Ko zna, čovjek je takvo biće koje osjeti bol, zna za tugu, ali ne bježi ni od nade i vjere...

Ispratili smo Šefu i Dževada na onaj pravedniji svijet. Svijet u kojem će mjesta biti i za Mida, i u kojem mu se nikada neće dogoditi što mu se na ovome dogodilo...

Bole riječi kojima su ispraćeni. Nismo mogli pomenuti veliku pobjedu, nisu doživjeli da opet čuju kako je sve propalo zbog nekih drugih.

Nismo spremni ni obećati da ćemo odmah nastaviti dalje, gdje skupa stadosmo. Informacije i iz Konjica i Mostara su takve, samo smo mi...

A, htjedoše već kroz dva dana da se pokuša ponovo. Kao, ono je bio neki nesporazum, a sada će biti sve u redu.

Poštujemo mi želje drugih, ali poštujemo i svoje žrtve. Poštujemo, i na način da se trudimo izbjeći nove.

Ćuza je tražio odgodu. Jednom je onako moglo, drugi put je na isti način nemoguće. Trebalo bi sačekati par dana...

 

                                  ***

Nismo ni navikli da se sporazumijevamo s višom Komandom. Išli su ostali, morali smo i mi.

 

Krenula je otprilike ista ekipa. Ali, sasvim drukčije. Angažovano je novih ljudi, umjesto poginulih i ranjenih. Ne mogu reći da su ih zamijenili. Niko nikoga ne može zamijeniti.

I naše je učešće vraćeno na staru ulogu, ovaj put nas Ibragina koliba neće vidjeti. Bilo je nesporazuma, bataljon je odbijao učešće u reprizi, tražio i novo vrijeme, i odmor, i odgovornost, Šeks je podržavao sve to, ali nakon što se još jednom odradi. Ili, pokuša. Ćuza je u željama da se nove uzaludne  žrtve izbjegavaju izgledao nepokolebljiv. Za razliku od prošlog puta, sada sam se njemu priklonio.

Nije me Šeks ni nagovarao. Ne znam, nisam slutio kako ćemo se ponašati. Znao sam, osjećao to. I držao da je tako ispravno...

 

                                   ***

A izgledalo je da sam se prevario. Krenulo je prema dogovorenom. Po cijelom frontu. Tako i na našem pravcu.

Prisjećam se onog jutra, kako je kratko trajalo. I gdje se jeste, i gdje nije uzelo. Sada je samo početak izgledao i bolji. Više je grmilo, i dugo trajalo. Predugo. Čim nije na vrijeme, neće ni u ostatku dana biti gotovo.

Rekao bih, najveća razlika, dodao i sasvim očekivano, bila je u tome što je sada i kod nas „zapinjalo“. Čak je Ćuza tražio i podršku artiljerije.

Tukli smo po Crnom vrhu  u par navrata, s položaja iznad Voljevca. A prestali smo kada je Ćuza potvrdio da se povlači...

Tu sam vijest očekivao, zanimala me još jedna. U druge vjerujem koliko me i zanimaju. Može biti da je Šeks sa svojima ponovo bio uspio, da su ozbiljnije navalili i drugi, i sada ide povlačenje svih. Naših, s onom viješću koja me je još jedino zanimala.

Nismo imali gubitaka. Tome se nema šta dodati.

Vijesti sa šireg fronta, sada su nama sporedne. Zanimljivo mi jeste, ali me ni to nije začudilo, ni Fahro ovaj put nije uspio ništa odraditi. Pri čemu, ni on nije imao gubitaka.

Povoljne vijesti stizale su s Konjičkog i Mostarskog ratišta. S početka sam sumnjao u njihovu istinitost.

Bilo mi je krivo. Vukao sam sam sebi živce, pitao se jesmo li, ipak, mogli još i ovaj put istrpiti..

.

                                    ***

Olabavio sam živce. Nakon odličnih vijesti iz Hercegovine, počinju dolaziti strašne. Pominju se desetine poginulih. S popratnom pričom, koja nama nije novost.

Frontom se napadalo, nekoliko diverzantskih grupa ubačeno u dubinu. Prvi su bilježili uspjehe, nakon čega su i drugi startali. A onda, drugi dan slijede povlačenja. Gdje svima nije moglo biti isto.

Nemamo puno informacija odozdo, ali i bez njih nam je jasno čijih je većina od pomenutih gubitaka.

Ne bi se nas trebalo povezivati s tim dolje, ali nismo mi toliko davno s Proskoka! Ako, barem sada nismo dva puta prevareni. A šta će se sve pričati, od toga nam je manje važnije.

Neka se bude više govorilo o ovoj drugoj akciji, i neka se ona ocijeni sjajno započetom. Neka joj se nakalemi da je propala isključivo zbog toga što nije praćena na našem pravcu. I neka ta krivica bude nejednako dijeljena, s glavnim teretom na našem bataljonu.

Znam da se Ćuza može pravdati, upozoravao je da se dva puta Crni vrh ne može uzeti na isti način. Isto tako, čini mi se da znam kako je svjestan, svjesniji od mene da su dometi tog pravdanja kratki. Da ne dosežu dalje od papira, na kojem bude pisao izvještaj, a koji će jednoga dana biti arhiva, dok će priče pominjati samo ovaj drugi dio.

Neka bude! Tako ću i ja da ubilježim u dnevnik. Ovaj su put drugi uspjeli, a mi zakazali. Neka svako sam prosuđuje jesmo li mi i ovaj put mogli, odnosno zašto drugi nisu prije par dana.

 

                                     ***

Postoji još jedno pitanje, koje se samo nameće. Hoće li biti i trećeg puta?

Trebao bi biti. Samo, treba i da sačeka. Kao što je i drugi trebao pričekati. Nije se moralo krenuti onako naglo, kao da prvog pokušaja nije ni bilo.

Ćuza nije poslušan, a sada će ovi odozdo tražiti predah.

Poslije dva vezana neuspjeha, normalno je očekivati i nešto dužu pauzu.

Moj osjećaj kazuje kako bi mogla potrajati do povratka  s dopusta grupe koja je nedavno otišla, odnosno do polaska nove. A slutim i da će broj biti još ograničeniji. Bez obzira na to, u meni se javlja neka silna želja da se probam kako ugurati na taj spisak.

Odmor mi je itekako potreban, po nečemu me i sljeduje. Još samo da se odlučim kamo bih!?

put Voljevac-Privor, akšam i crveno nebo

XI - 33 / Vrbas teče nizvodno

Okreni se niz đul-bašču,
na vrelo kad pođeš.
Okreni se, nasmij mi se,
medna usta, crne oči,
Zumro moja.

Okreni se, pogledaj me,
ne ljuti se na me.
Okreni se, pogledaj me,                             29/30. avgust 1993.
medna usta, crne oči,
Zumro moja.

A sa vrela kad se vratiš,
ja ću te čekati.
Kraj đuguma, da ti ljubim
medna usta, crne oči,
Zumro moja.

Mislim da sam ja bio uspio zaspati. Dok me nije trglo naglo otvaranje vrata spavaone.

Upalilo se svjetlo.

Pri svjetlu nije bilo teško prepoznati lice Admira Pača Čopa. A izraz njegovog lica je u potpunosti odražavao razloge njegovog naglog ulaska.

-          Je li ko vidio Mida Muslića!? – što će riječima samo potvrditi.

 

Od nas koji smo stigli malo utrnuti u san, koje nije probudilo otvaranje vrata, ovakvo Čopovo pitanje jeste. A oni što su bili budni, već su mogli razabirati da će biti uzaludno čekati da neko da potvrdan odgovor.

-          Nema Mida – Čop je još jednom ponovio, te ostavljajući otvorena vrata produžio do druge spavaone.

 

XI - 32 / Poziv kojem nije mogao odgovoriti

Salko kune šeher-Banjaluku,
Vrbas vodu, što odnese Hanku:

„Odnese mi srcu najmiliju,
kao čistu suzu hamajliju!

Kad bih znao da ću s Hankom biti,
ne b' žalio u Vrbas skočiti;

Nek nam nose zajedno dženazu,
nek se duše u džennetu nađu!“

Dio smo tišine. Cijeli bataljon. Ili, makar ono što ga trenutno čini.

Nikom se neće na spavanje. Kako zaspati, kad su dva kreveta prazna. Dva kreveta, jedan do drugog. Tek sam i čuo koliko su Šefa i Dževad bili blizak rod, jedan od sestre drugi od brata. Tuga time ne može biti veća, ali je tolika!

Vidim, Ćuzi je najteže. Sa Šefom je, također i s Dževadom, toliko toga zajedno prošao.

Jučer im je potpisao dozvole, večeras piše izvještaj u kojem mora navesti da su poginuli. I to, tu negdje u blizini Gornjeg Vakufa, daleko od Sutjeske koju su toliko voljeli.

Ćuzino je i da priča. Zbog istine, zbog njih.

-          Nas trojica smo išli na srednju zemunicu – praviće Ćuza često pauze dok govori – po dogovoru ja sam prvi i otvorio vatru. I oni su odmah. U istom času se javlja i Šeks, svi ostali... Samo čuješ zolja-eksplozija, pa kratko puškaranje s naše strane. Ujke nisu ni metka ispalili. Krenulo je kako se samo moglo poželjeti. Ni pet minuta nije trajalo, upadamo u zemunice. Čujem se sa Šeksom, i on gotov. Javljamo da smo završili, čekam da na motoroli čujem da su i ostali odradili svoje...